Sto ljudi, sto vinskih čudi

  • Tekst 
  • Objavljeno u Blog
  • Bookmark and Share

vino-asian-02Dzu ju spik englis? 

Prenulo me iz razmišljanja to neobično izgovoreno pitanje. Sjedio sam na Cvjetnom trgu, kako mi bivši Zagrepčani zovemo najljepši trg glavnoga grada koji, Bakhova djeco s one strane Dunava, službeno nosi ime Petra Preradovića, hrvatskog pjesnika i austrijskog vojnika srpskoga roda. Mlada Azijka kojoj nisam mogao odrediti godine, čak ni ima li 20 ili 35, htjela je popiti čašu vina, no u cjeniku se, naravno, nije se snalazila. Došla je, kasnije mi je spomenula, iz Južne Koreje. Imala je tamnu kosu, ne gavranski crnu poput Kineskinja, ali tamniju od većine Zagrepčanki. Imala je i velike i samo malo zakošene oči, a ten bi joj odmah opisali kao žut, ali bio je nekako neobično „zamućen”, gotovo zelenkast. Provela je, rekla je, deset dana na obali i uživala na suncu koje joj je, eto, promijenilo boju lica. Bila je nevjerojatno smiješna. Ne u pogrdnom smislu, nego privlačno smiješna. Toliko privlačno da sam je rado poveo na šetnju do vinoteke udaljene oko kilometar i tamo je proveo po hrvatskim podrumima. 

asian-girl-with-glass-of-wine„Čsampanj”, pričala je na svom smiješnom „engliskom”, ne voli pa smo počeli sa podunavskim zelenim silvancem, nastavili graševinom iz Kutjeva, prešli na plešivički sauvignon i završili plavcem iz Komarne kraj Ploča. Pažljivo je slušala kako pričam o vinogradima i opisujem nagibe te gledala moju ruku kojom sam po zraku iscrtavao kako sunce obasjava grožđe. Odjednom je ustala, rekla „tsenkju and gudzbaj” i otišla. Ostavila me pokisloga, ali moram reći da je to bilo ugodno dvosatno druženje.

I sad kad razmislim, četiri vina kojima smo se kucnuli bila su jedina koja sam za nju i mogao odabrati. Silvaner je bio nježan poput njenog stasa, graševina meka poput koraka kojima je grabila zagrijanim zagrebačkim asfaltom, sauvignon razigran kao njen osmijeh, a plavac... U njemu je sjala crvena iskra kakva se povremeno vidjela i u njenom pogledu. Nije njenu iskru zapalilo moje društvo, iako bih to i sam volio povjerovati, nego su to učinila ona tri vina prije. A još i danas me zanima ima li nekoga tko je tog popodneva ili kasnije, navečer, negdje vidio kako se ta iskra u njenom pogledu gasi. 

Nashville-vinoSvoju sam iskru krenuo gasiti u wine bar u Bogovićevoj ulici koja spaja trg onog brkatog austrijskog vojnika s početka priče s trgom drugog austrijskog vojnika, kasnije i bana, podjednako brkatoga Josipa Jelačića. Tražio sam tu Korejku kojoj ni ime nisam zapamtio i vidio gužvu. Nevjerojatnu gužvu za sredinu ljeta. U Zagrebu ovih dana ima turista kao u Dubrovniku. Hodaju lijevo - desno poput mrava koji po crvenoj zemlji traže komadiće hrane koji nama izgledaju poput mrvica, a njima su kontejneri ili vagoni. I smiju se, neki glasno, da ih svi čuju i svi razumiju, a drugi potiho, konspirativno, kao da ne žele da i mi vidimo razlog njihovog veselja. Ma učinilo mi se, vinska braćo s one strane Dunava, kao da se smiju svaki na svom jeziku. Pa sam se i ja počeo smijati razmišljajući kome bi od njih koje vino pristajalo. I pisao sam zabilješke u mobitel pijući malvaziju Rine Prelca, dragog vinara i vlasnika vrlo ugodnog restorana u Momjanu u Istri. E tu bih oblu, ugodnu malvaziju ponudio punašnoj mladoj crvenokosoj dami blijedoga tena s puno pjegica na licu, čini mi se Engleskinji, u tamno crvenoj haljini. Pila je neko crveno vino za trećim stolom od mene. Vino je odgovaralo boji njene haljine, ali boja haljine bila je valjda jedina koja nikako ne pristaje boji njene kose. Kao da uz hladnog dimljenog lososa netko posluži Ivan Dolac Selection iz 2005e, prekrasno, gotovo profinjeno poluslatko vino od prosušenih bobica koje nježnom lososu pristaje kao žabi kopito. No uz malvaziju bi možda poneki kovač i krenuo prema uzdignutoj žabinoj nozi. 

sexy-wineA nogu je uzdigla i dama koja je naišla sa zapada. Njoj se nije imalo što zamjeriti. Stala je pokraj knjižare, skinula sunčane naočale, nehajno zagrizla onaj dio koji ih drži iza uha, malo raširila noge i počela proučavati knjige. Prava joj je namjera, uvjeren sam, bila dati nama na terasi vremena da proučimo nju. Popravila je malo cipelu rukom da bi nam, valjda, pokazala espadrile. Dugo nisam vidio te platnene cipele s potplatima od špage. Iz njih su izlazile čvrste, osunčane noge koje su do koljena izgledale napeto i lijepo kako većini žena noge izgledaju u štiklama. A espadrile, sjećate se, nemaju pete. Sasvim su ravne. Pa ne popravljaju izgled noge. Ovima popravak nije ni trebao. Iznad koljena je počinjala ljetna haljina plavo-zelenih šara, lagano stisnuta u struku tako da istakne ono što treba istaknuti i s pristojnim damskim kratkim rukavima. Da ne pričam dalje o njegovanim i lakiranim noktima te kestenjastoj kosi kojom je zamahnula odlazeći iz vidokruga, dodao bih samo da bi joj jako pristajao neki moselski rizling. Kralj vina za kraljicu Bogovićeve tog dana. Takvo vino, cvjetno, voćno i s teško opisivim balansom lakoće i punoće, uljepšalo bi i njoj to ljetno popodne. Uljepšalo je i meni. Nije, doduše, bio mozelski rizling, taj na koji sam prešao nakon malvazije, nego zagorski, s Vinskog vrha, lijepe tri godine star, dakle zreo, kao što je i dama koja me na to vino natjerala bila zrela. Ne, doduše, tri godine, nego tri desetljeća, otprilike. Pa to su, a ona je ponašanjem pokazala da ih je svjesna, za nju najljepše godine. 

Sličnih godina, ali njima sigurno nisu najljepše, bilo je i društvo koje je sjedilo nekoliko stolova od mene, na terasi susjedne birtije. Razgovarali su njemački, a najglasniji je bio bradonja od gotovo dva metra i s primjerenom količinom kilograma. Tamna kosa i brada baš nije tipična za Nijemca, ali, Bože moj, njemački govore i Austrijanci, Švicarci, Lihtenštajnci... Tko su, da su, pili su pivo iz povelikih čaša i glasno se kucali. Njemu, njihovu glasnogovorniku ili najglasnijem govorniku među njima, ponudio bih shiraz. Ne syrah, jer ta francuska riječ tako nježno zvuči da pristaje samo najboljim vinima od sorte koja je iz doline Rhone morala otići u Australiju da bi postala svjetski popularna. Širaz, pak, zvuči poput buldožera koji vozi kroz šaš. Tako su i neki australski shirazi nesmotreni, neodgojeni i grubi pa pikaju dok prolaze kroz grlo. Ne bi to ovaj bradonja ni osjetio. Njegovoj ekipi, koja je pažljivo slušala što je govorio, kao da je itko mogao ne slušati taj hrapavi bariton, dao bih neki polusuhi zweigelt. Zašto? Zato što dobro vino ne zaslužuju, a zweigelt s ostatkom šećera mi je pojam vina u kojem loš vinar slatkoćom skriva mane. 

A mladom tipu u majici bez rukava, preko kojeg sam gledao to društvo i koji je cijelo vrijeme buljio u neki tablet i valjda mislio da sam i ja sličan kreten koji bulji u iPhone, njemu bih ponudio vodu. Ja sam, vinska braćo s one strane Dunava, morao buljiti u mali ekran mobitela da zapišem neke detalje za ovu priču, jer zapamtio ih ne bih, a on nije. No, možda je čitao moj blog na vino.rs. Ako je, isprika: Kad ga opet vidim, poslat ću mu čašu pjenušca. 

nazad na vrh

Kupovina na vino.rs

Pitajte somelijera

  • Ukoliko imate pitanja u vezi izbora vina ili ostalih artikala u online prodavnici Vino.rs nudimo vam stručnu pomoć naših somelijera. Pitanja možete postaviti pozivom na telefon 064 111 8279 ili slanjem na mail adresu i naslovite sa PITAJTE SOMELIJERA! Odgovor će te dobiti u roku od jednog radnog dana.

Izbor iz prodavnice

Preporuka

Veoma je važno da dobro pročitate „Uslove kupovine” i imate ih u vidu prilikom ostvarivanja svojih porudžbina. Na ovaj način se od zloupotreba štite prava svih učesnika u procesu kupoprodaje te Vas molimo da prihvatite ove mere predostrožnosti kao obostranu zaštitu u procesu.

vino-rs logo beli
  • VINO.RS doo
  • Jurija Gagarina 57/1a
  • 11070 N. Beograd
  • PIB: 107512643
  • Matični broj: 20818476
  • Žiro-račun: 340-11007337-17
  • Mail [email protected]
  • Telefon: 064 111 8279

O nama