Željko Garmaz: Istraživač regionalnog vinskog blaga
- Tekst Sergej Petrov
- Objavljeno u Intervju
-
Osječanin Željko Garmaz, rođeni Trebinjac, godinama revnosno beleži na svom blogu Vinske priče slike i prilike s hrvatske i regionalne vinske scene, a njegova knjiga, takođe naslovljena Vinske priče, dobila je na Gourmand Drinks Awards priznanje za najbolju hrvatsku knjigu o vinima i bila nominovana za Gourmand Best in the World nadmetanje u kategoriji „Najbolja evropska knjiga o vinu (izvan Francuske)”!
Afrika u srcu, sa suprugom Majom Sajler Garmaz
Zapravo je fascinantno koliko je taj vinski svijet pun zanimljivih i iščašenih ljudi.Koliko ste vinarija posetili do sad?
- Nedavno sam se susreo s vrlo poznatom „svjetskom putnicom“ koja me u petoj sekundi našeg razgovora pitala u koliko sam bio zemalja. Bio sam se zamislio, pokušao u glavi prebrojati gdje sam sve boravio, i onda sam se uplašio odgovoriti jer brojka nije ni blizu onoga što bi nju zadovoljilo! Kako nekome takvom objasniti da već deset godina svake godine idem barem jednom u Ruandu i da sam za novac kojeg sam utrošio na ta putovanja mogao, brat bratu, obići cijeli svijet dva puta! Tako mogu odgovoriti i na vaše pitanje. Već šest godina intenzivno obilazim vinarije u našoj regiji i nisam bio u Burgundiji, Bordou, Riohi, Šampanji, Mozelu ili Napi, te se ne mogu baš kompetentno uključiti u globalne vinske rasprave. Međutim, vrlo rijetke su vinarije u regiji u kojima nisam bio i ponosno mogu bilo kome pričati o najskrivenijim vinskim draguljima kojima smo okruženi i koji traže biti otkriveni od ljudi koji zbog zaslijepljenosti veličinom vinske Francuske ne vide da u neposrednom susjedstvu imaju barem podjednako dobru vinsku priču!
I koliko je takvih vinskih dragulja oko nas?
- Zbog multipraktik obaveza na izdavanju Vinskih priča, što sam prakticirao na sve svoje tri knjige dosad, bio sam prisiljen brojati stranice i poglavlja te sam izračunao da sam u prvom ukoričenom izdanju Vinskih priča uvrstio 145 portreta vinara s ovih prostora. To je bilo 2013. godine. Od tada sam na blogu skupio još toliko portreta, što u zbiru iznosi skoro 300 vinarija.
Koliko ste od tih vinara zbilja dobro upoznali?
- Za neke od njih mogu reći da su mi postali dobri prijatelji. Većina su, ipak, bili samo moji sugovornici koji su se manje-više uspjeli otvoriti i predstaviti u pravom izdanju.
Koliko bi novaca koštalo nekoga da pođe vašim „vinskim stopama“?
- Jaaaako puno, jer nijedan obilazak vinarija nije bio sponzoriran. No, nije mi žao nijedne tako potrošene kune, jer sam puno naučio. A obilasci vinarija, onako na malo uvrnut način, održavaju mi privid da se i u šestom desetljeću života može živjeti „u brzoj traci“.
Kako otkrivate zanimljive vinske priče, kako birate sagovornike?
- Novinarski instinkt, ništa drugo. Kad malo pogledam unatrag sve ove svoje pisanije posljednjih šest godina, zapravo je fascinantno koliko je taj vinski svijet pun zanimljivih i iščašenih ljudi. Možda je potrebno samo se opustiti i dopustiti vinaru da ispriča svoju priču. Znate, dugo me odbijao svijet vina baš zbog tekstova u kojima se o vinima pisalo na način koji ništa nisam razumio. I danas tvrdim da svatko ima pravo na svoj doživljaj vina te da nikome ne treba nuditi one opise koji su vrlo često presmiješni.
Ko je od vinara zbog nečega ostavio na vas poseban utisak?
- Vjekoslav Vujnović iz Sućurja na Hvaru, autor izjave koja po meni koncepcijski najbolje opisuje bilo kojeg vinskog genijalca: „Za proizvoditi vino čovjek mora biti malo otkačen, mora to voljeti. A za dobrog vinara Svatko ima pravo na svoj doživljaj vina te da nikome ne treba nuditi one opise koji su vrlo često presmiješni.najmanje devedeset posto njegovih mještana mora govoriti da je čudan! A za mene to govore!“ A Vjekoslav, koji radi sjajan plavac mali, a posebno je ponosan na svoj vinograd prča (bela muskatna autohtona hvarska sorta - prim. aut.), po hvarskom kamenjaru golim rukama naganja poskoke i riđovke, obožava svoja dva psa, džek rasele terijera i tibetanskog terijera kojeg je nazvao Dalaj Lama. Ništa manje nije opsjednut ni tarantulom koja se prije nekoliko godina ušuljala u kuću i sada nesmetano stanuje ispod grede! Vjekoslav navečer upali svjetlo i gleda kako tarantula lovi male mušice. Ajde, recite vi meni može li takav vinar napraviti loše vino?
Koliko je bitan neposredni utisak o vinaru da bi ste pisali o vinu?
- Dojam je imperativ bez kojeg ne želim ni započeti pisanje nečije vinske priče. Možda nekad i pretjeram u doživljaju nekoga, ali kako, primjerice, vinara koji ima blizu osamdeset godina, koji je nekada bio legenda, ne pustiti da se razmaše u vlastitoj seksualnoj samohvali i da sebe proglasi jedinim VIP vinarom! Kad ga upitate što mu to znači, kratko će reći da ga zanimaju samo Vino I Pička! Tako zbori Mihalj Gerštmajer stariji iz Zmajevca u Baranji.
Ima li još takvih?
- Ma, mnogi vinari se hvale afrodizijačkim svojstvima svojih vina. Tako Moreno Degrasi za svoj rosé priča da ga je morao nazvati Casanova jer su se žene hvalile da ih obara s nogu. Marinko Markota iz Pleternice kaže da se poslije njegovih vina od grožđa iz vinograda Klikun voli i vlastita žena!
Da li vas je neki vinar posebno rastužio svojom pričom?
- Najviše me rastužio Julius Stipetić iz Iloka svojom smrću. Dok nisam počeo pisati blog Vinske priče, o vinu nisam ništa znao niti me vino uopće zanimalo. Bio sam pivski maneken, a boravak bilo gdje u svijetu bez kušanja domaćeg piva smatrao sam nepotpunim. Ugandski Nile Special bio mi je vrh, a posebno piti ga u Jinji, na obali Viktorijina jezera, baš na mjestu koje su brojni svjetski istraživači Afrike tražili (i otkrili!) kao izvor Nila. I onda se, sasvim slučajno, kad sam došao u Ilok raditi neku reportažu, dogodilo upoznavanje s Juliusom i njegovim rajnskim rizlingom. Bila je to ljubav na prvi gutljaj! O njegovim vinima nisam prestao pričati po povratku u Osijek, a uskoro su, svakih nekoliko dana, za mnom dolazili svi moji prijatelji u Juliusov podrum i vraćali se kući punih prtljažnika vina. Julius, koji je bio najstariji mali vinar u Iloku, tamošnja legenda, sve nas je oduševljavao drhtavim glasom kojim bi nam prepričavao obiteljske priče, a dojmio nas je i njegov baburasti crveni nos. Na to bi on rekao: „Znate što mi Sremci volimo reći? Nikako ne smijemo dopustiti otići na onaj svijet dok nam nos ne poplavi!“ Nije mu poplavio, a otišao je...
Budući da ste dosta obilazili i srpske vinarije, šta volite najviše kod srpskih vina?
- Meni se kod vas jako sviđa taj vaš ponos zbog sorti koje imate. A imate se uistinu čime pohvaliti. Oskar Maurer čini čuda s kadarkom, a priču o njemu sam naslovio „Prozor u svijet zaboravljenih vina“. Mislim da nitko ne bi mogao nabrojati koje sve sorte sačinjavaju Maurerovo Gospodsko vino! Prokupac proživljava renesansu i svjetsku afirmaciju, sve je više respektabilnih vina od te sorte. Kao što mogu bez problema nabrojati barem tri vrhunske morave. A tamjanika, bijela ili crna, svejedno, sve glasnije postaje srpska vinska prepoznatljivost. Volim i ludost kod pojedinaca, poput Brindze iz Bačke Topole, koji je tamo zasadio istarsku malvaziju! Volim vizionarstvo koje ima vaš najistočniji majstor Nikola Mladenović Matalj, duhovitost Đorđa Stojšića iz Chichateau, hedonizam Aleksandra Zeremskog, ambicioznost Lajoša Čakanja iz Vinarije Zvonko Bogdan...
U koju srpsku vinariju bi obavezno uputili nekoga iz Hrvatske i koja bi mu vina savetovali da proba?
- Miodrag Bjelica, jedinstveni garažni vinar iz Novog Sada, pravi jedan od najboljih šardonea u cijeloj regiji, Milijan Jelić je autor ponajboljeg pinoa crnog, Radisav Šćepanović na Srebrnom jezeru pravi čudesan kaberne sovinjon od grožđa ubranog u Crnomasnici u Timočkoj krajini, Kosta Botunjac, osim što ima prekrasnu jagodu i pino crni, čovjek je kojeg bi svatko poželio da mu bude – djed, dok su kadarke iz Vinarije Tonković u Bačkim vinogradima ponajbolji predstavnici mogućnosti te sorte... A gdje su Raškovićeve igre s prokupcem, Milanovićeve sa silom itd, itd... Nevjerojatno je koliko se vinska scena u Srbiji samo u posljednjih nekoliko godina radikalno preokrenula u pozitivnom smjeru. Vina u Srbiji nisu samo Čoka i Rubin, sve se stubokom promijenilo.
Nevjerojatno je koliko se vinska scena u Srbiji samo u posljednjih nekoliko godina radikalno preokrenula u pozitivnom smjeru.Šta mislite, zašto nema više srpskih vina u prodaji u Hrvatskoj i da li znate kojih srpskih vina uopšte tamo ima?
- Znam da se u Hrvatskoj može kupiti Ždrepčeva krv, kao i kadarka iz Vinarije Tonković, te vina iz Vinarije Zvonko Bogdan. Koliko god taj podatak zvučao skromno, ne treba se time opterećivati. Evo, ja često vidim hrvatska vina na vinskim listama u restoranima u Srbiji. Međutim, hrvatska vina su u restoranima u Srbiji izuzetno skupa i to dugoročno ne može opstati. Za nekoliko godina, prognoziram, osim nekoliko peljeških plavaca, te Kozlovićeve malvazije i, eventualno, kutjevačke graševine, sumnjam da će neko drugo hrvatsko vino opstati u Srbiji. I to vam je sva priča, ništa više! Zakon tržišta.
Kako bi poređali bivše jugoslovenske republike po značaju koji danas imaju u vinskom svetu?
- Premda će mnogi bez puno razmišljanja na prvo mjesto staviti Sloveniju, ja ću ipak reći da je u vinskom svijetu ipak trenutno kao vinska zemlja najprepoznatljivija Hrvatska. Vinsku Hrvatsku više ne obilježavaju samo individualni uspjesi pojedinih vinara, kvalitativni uzlet prepoznali su svi svjetski vinski autoriteti, a nedavno je, primjerice, njemački Falstaff od 60 kušanih hrvatskih vina najslabije ocijenio Rožanićev Merlot. Dodijelili su mu 87 bodova na skali do 100, a čak četiri vina su zaslužila 94 boda. I Decanter se isprsio nagradivši Luciana Visintina i njegovog Istriana sa 95 bodova i platinastom plaketom. Slovenija je fantastična i na nju se treba ugledati kao uzor kojeg treba slijediti, a pojedini slovenski vinari su sam svjetski vrh – Krištančić, Simčić, Jakončić...
I gde je Srbija u odnosu na Hrvatsku i Sloveniju?
- Srbija ubrzano razvija vinsku scenu i dvokorakom sustiže svoje zapadne susjede.
A Bosna i Hercegovina?
- To je moja slaba točka, jer to što su tamo u kratkom razdoblju napravili od žilavke, blatine i trnjaka je fantastično. Obožavam Josipa Brkića, premda sumnjam da bih mogao pronaći neku vinariju koja nije zavrijedila određenu dozu divljenja - Nuić, Ereš, Škegro, Zadro, Keža, Marjanović... No, još bih posebno naglasio dvije vinarije koje su prerasle lokalne okvire – Vinarija Gentille iz Šiljevišta pored Klobuka, te Podrumi Vukoje 1982 iz Trebinja.
Makedonija i Crna Gora su igrale važnu ulogu u vinskoj Jugoslaviji...
- Danas je kod Makedonije zanimljivo pratiti kako od klasičnog izvoznika jeftine rinfuze postaju vrlo respektabilna vinska sila sa sve brojnijim premium linijama, dok se u Crnoj Gori još uvijek sve vrti oko Plantaža.
Napravite nam listu najzanimljivijih hrvatskih vina u 2016. godini.
- Na vrh bih stavio čak tri vina mog omiljenog hrvatskog vinara Ivana Enjingija – Venje 2008, Sauvignon Blanc 2012 i Rajnski rizling 2013 – zatim Veliku berbu Iločkih podruma, Cuvee Superior Damira Josića, Batinu Slavka Kalazića, Pinot crni 2013 Krunoslava Sontacchija, čudesnu Krauthakerovu dugo maceriranu kupažu kaberne sovinjona i muškat ruže, Buhačev Chardonnay Sur lie, Malvaziju Juraja Mastilovića, kao i malvaziju Ivana Damjanića, Grk Denisa Bogoevića Marušića, sansigot iz trešnjina drveta Ivice Dobrinčića, 200 dana macerirana malvazija Luna Danijela Bastijančića, The One Brune Trapana... Općenito, prošle godine me najviše obradovala Korčula koju, zahvaljujući snažnoj grupaciji mladih i obrazovanih vinara koji su tamo zauzeli ključne uloge u vinarijama, smatram trenutno vinskim središtem Hrvatske!
Ima li neka mala, gotovo nepoznata sorta koja je na vas ostavila poseban utisak?
- Hrvatska je premrežena malim, gotovo nepoznatima sortama. Zadnjih nekoliko godina sve više uzbuđenja osjećam od sorte grk koja je izašla iz pješčanog polja Lumbarde i počela se ponovo saditi na Pelješcu, ali i na terasastim vinogradima južnih padina Korčule. Zanimljivo je što radi Ivica Dobrinčić iz Vrbnika na Krku koji je u život vratio stare i gotovo u potpunosti zapuštene sorte sansigot i trojišćina, a zbog čega sam ga nazvao „vinogradarskim arheologom u potrazi za svetim krčkim gralom“.
Za nekoliko godina, prognoziram, osim nekoliko peljeških plavaca, te Kozlovićeve malvazije i, eventualno, kutjevačke graševine, sumnjam da će neko drugo hrvatsko vino opstati u Srbiji!- Kada bi pravili svoje vino kakvo bi bilo, koje boje, koja sorta, koji stil, gde bi bili vinogradi?
- Ne bih ni tu izmišljao toplu vodu, vjerojatno bih napravio isto kao i MW Džo Ahern, Engleskinja koja je nakon vinskih skitanja po cijelom svijetu, rada za Harrods i Marks & Spencer, butique vinarije Charles Melton i Pipers Brook, ali i „nešto veće“ Jacobs Creek i Hardys, odlučila skrasiti se na Hvaru i baš u Hrvatskoj napraviti svoje prvo vino. Dok čeka svoj prvi plavac mali, za kojeg vjeruje da je vrijedan međunarodne slave Barossa Shiraza, Džo je napravila ponajbolji hrvatski roze od sorte darnekuša.
Letos, na ocenjivanju u Dubrovniku hrvatska vina su prošla bolje nego Petrus! Je li zbilja sve tako sjajno u vinskoj Hrvatskoj ovih dana?
- Taj događaj u Dubrovniku, kojeg sam nazvao „Velika dubrovačka presuda“, jasno aludirajući na povijesnu „Veliku parišku presudu“ iz 1976. godine, na kojoj je, braneći čast američkih vina, pobijedio šardone Chateau Montelena iza kojeg je stajao veliki hrvatski vinar Miljenko Mike Grgić, organizirao je sommelijer Siniša Lasan. On je, inače, jedini iz Hrvatske koji kao sudac sudjeluje na svjetski referentnom Decanterovom godišnjem ocjenjivanju. Dakle, na tom slijepom kušanju vina Petrus je u konkurenciji hrvatskih merloa prošao tek kao treće ocijenjeno vino s prosječnom ocjenom 93.833, a iza Degrassijeva merloa koji je zaslužio nevjerojatnih 96.143 i Merlotine Dubrovačkih podruma 94.667! U konkurenciji šardonea najbolje je prošao plešivički velikan Velimir Korak, ispred Cortona i Meursalta iz Burgundije. U prestižnoj konkurenciji bordoških kupaža najveći dojam na ocjenjivače ostavio je Opus One (95.182), pa Insignia (94.818), GJ (94.545), a hrvatski predstavnici nisu ništa zaostali. Štoviše, Meneghettijevo Crveno (94.286) dobilo je bolje ocjene od Ornellaiae (94.091) i Sassicaiae (92.214) ili Clerc Milona (92.143), a fantastične ocjene dobili su i Josićev Cuvee Superior (93.923), Aleph Alena Bibića (93.727) ili Krauthakerov Mercs (94.143).
Da ne pretjerujem s nabrajanjem ocjena, činjenica je da je Hrvatska posljednjih godina napravila snažan iskorak u kvaliteti svojih vina, a to što se u izravnom sučeljavanju s najvećim svjetskim vinskim brendovima promatra ravnopravno samo potvrđuje moje riječi.
Moja Afrika
Željko je novinar koji je do prošle godine, kad je odložio press karticu na klin, punih deset leta radio kao ratni reporter, između ostalog i u Sijera Leoneu, gde je, prateći prvi angažman hrvatske vojske u nekoj UN misiji, napravio dokumentarni film „Sijera Leone – zemlja krvavih dijamanata“. Boraveći u Gvineji i Sijera Leoneu, Afrika mu je postala opsesija i od tada joj se vraća svake godine. Čak je i medeni mesec početkom 2007. proveo na tom fantazmagoričnom kontinentu pentrajući se sa suprugom po vulkanima gorja Virunga, te družeći se s gorilama.
Sa suprugom Majom objavio je 2011. godine knjigu „Naš čo'ek u Africi“, a odricanjem od prihoda od prodaje knjige pokrenuli su lavinu dobrote koja je omogućila izgradnju škole u selu Kivumu u Ruandi za hiljadu tamošnje dece i koja je u septembru 2016. godine u potpunosti završena. Za te aktivnosti su u Hrvatskoj i on i supruga dobili priznanje Ponos Hrvatske, kao i Povelju humanosti Osječko-baranjske županije, a nedavno je iz štampe izašla još jedna knjiga njegovih putopisa „U Africi nije sve crno“, uz pomoć koje se nada da će pokrenuti još jednu humanu akciju, ovaj put izgradnju sportske dvorane u tom istom selu u Ruandi.
Stignete li u Africi probati tamošnja vina?
- Naravno, premda nikada ne idem tamo s vinskim namjerama. Fasciniran sam koliko se vinska priča nastoji udomiti i na mjestima na kojima nikada ne bi ni pomislio da ćeš naići na vino. Tako sam u Ugandi u gradu Mbarara pio slatki širaz od grožđa kojeg su tamošnje časne sestre zasadile na Ekvatoru. U Keniji sam nedaleko od jezera Naivaša pio sjajan sovinjon na 2.000 metara nadmorske visine, a u podnožju Kilimandžara je kod njemačkih „bijelih otaca“ bio odličan chenin blanc. U Tanzaniji sam pio vino od ananasa, zove se Masika, a to je svahili riječ za dugotrajne kiše koje, kao za inat, upravo tih dana mojeg boravka u Aruši, podno Kilimandžara, nisu prestale poplavljivati Tanzaniju. I Masika je imala sjajan slogan – „Ask for Masika, and let it rain!“ U svakom slučaju, volim reći da su Afrika i vino prestali biti klasični oksimoron!
A Južna Afrika, kako vam se tamo svidelo?
- To je moj omiljeni vinski dio svijeta, a regija Svartland sa čudesnim vinarima Ebenom Sadieom, Krisom i Andreom Muline, ili Adijem Badenhorstom naprosto je svjetski dragulj. Mene se, pak, najviše dojmilo vino Cartology vinarije Alheit, blizu Hermanusa. Osim što se taj chenin blanc proizvodi od grožđa iz čak četiri različita vinogorja, uz neznatan dodatak semilona, meni je posebno zanimljivo da je ta vinarija osnovana tek prije nekoliko godina i da na vrlo praktičan i plastičan način pokazuje smjerokaz u kojem se i mi na ovim prostorima možemo razvijati. I, da ne gnjavim previše s Južnom Afrikom, spomenuo bih još vinara Ričarda Hiltona, koji je jedan od najboljih tamošnjih širaza nazvao – The Dalmatian! Naime, Ričard, koji je i turistički vodič, humanitarac koji se brine o 700 djece s posebnim potrebama, ali i o leopardima, u svoj širaz je pomiješao u omjeru od pet posto i grožđe vionjera, za koje je bio uvjeren da je porijeklom s otoka Visa, da potječe od hrvatske vugave, te je u čast tih „dalmatinskih korijena“ svoj širaz nazvao „Dalmatinac“.
Foto: Maja Sajler Garmaz i arhiva
