Bakhov sin

Bakhov sin

Svaki gutljaj vina otvara mi vrata nekog novog svijeta. Čini mi se da što više učim o vinu, to manje o njemu znam. I zato već više od 30 godina učim i uživam. I ne mislim stati. Prvo sam, tamo oko 1980., radio vino s ocem, potom sam ga počeo i piti, a ubrzo sam shvatio da profesionalci ipak znaju napraviti bolje vino od nas amatera pa sam počeo obilaziti vinarije i pisati o vinima.Danas ga i ocjenjujem na natjecanjima u Hrvatskoj, Slovačkoj, Češkoj... Rođen sam 1964. u Zagrebu, živim u Samoboru, a pijem gdje stignem.
Imam i moto: Bez hrane se može četiri sedmice, bez vode četiri dana, a bez vina najviše do četiri popodne!

Lepa sela, lepo piju

amfora-kabola

Bolje da nestane sela nego običaja, draga mi je poslovica po kojoj se ponašam svaki put kad se vraćam s vinskih putovanja hrvatskom obalom pa navratim, nenajavljeno, na čašu pjenušca kod obitelji Tomac. Taj put preko Plešivice, vinskog brda između Tomčeva Jastrebarskog i mog Samobora, nekoliko kilometara je kraći nego preko Zagreba, ali obično i nekoliko sati dulji. Tako je bilo sad, na povratku iz Istre. Pazili smo da kod Tomca dođemo oko 20 sati, kad se obitelj vrati iz vinograda.

Klapa do Bola

Da nije ljubavi, da nije ljubavi... Da nije ljubavi ne bi svita bilo. Ni mene ni tebe, ni mene ni tebe. Ni mene ni tebe, moja bajna vilo. Tako pjevaju Dalmatinci o nama, o životinjama, o biljkama pa i o toj slavnoj vinovoj lozi.

Europska žalopojka

Sve uz vino portogizer, di gutljaji samo klize. Tako recitira Đorđe Balašević u pjesmi „Al' se nekad dobro jelo”. Desetljećima mi poteku sline kad je čujem, a odnedavno, od ulaska Hrvatske u Eu, na taj mi stih kreću i suze. Hrvatska od berbe 2013. više ne smije to lijepo jesensko mlado vino zvati portugizac. U imenu sorte je geografski pojam, genetika je pokazala da se loza srednjom Europom doista proširila iz Portugala, iako smo donedavno mislili da to nije istina, a hrvatski pregovarači s EU nisu se sjetili zaštititi joj naše ime.

Pretplatite se na RSS feed