Lepa sela, lepo piju

Pjenušac je bio hladan i spreman, a njihov je odležani Classic (berba nije istaknuta na etiketi, ali sad se upravo počela piti 2009.) najbolji je šampus u Hrvata. No, ovaj put spremno je bilo i poveće društvo: Claudio Jurčić, četiri puta najbolji sommelier u Hrvatskoj, obitelj Ivančić, Tomčevi rođaci koji rade odlična vina za sebe, ali u ovoj su priči važni kao uvoznici vinskih amfora iz Gruzije, trgovac vinima Božo Rknić, te dva Slovenca. Prvi je bio vlasnik neke birtije u dolini Soče i vinar koji voli rizlinge pa ih je došao kušati Tomcu, a doveo ga je Svetozar Raspopovič, vlasnik ljubljanskog restorana As i jedan od najslikovitijih likova slovenske vinsko-gastronomske scene. Pope, kako ga zovu, godinama je, za vrijeme bivše države, radio kao carinik u Kopru.

Kad mu je dojadilo, ili kad mu više nije trebalo, prešao je u ugostitelje i osim restorana u glavnom gradu Dežele ima i vilu u selu Godlje iznad Kopra. Tamo prima posebne goste na poseban način. Šest do osam ljudi tamo može doći na ručak koji traje 24 sata, od danas u podne do sutra u podne. Goste poslužuje šest do osam ljudi, među njima i Pope, a izbor jela je poprilično skroman. ’Oćeš ribu ili meso? To je jedino pitanje na koje Pope traži odgovor.

Kupuje ono što je tog jutra svježe u okolnim ribarnicama i mesnicama i sam nadzire svaki trenutak pripreme jela. Sve to košta između 550 i 850 eura po čovjeku, a u cijeni su spavanje, bazen, konjaci i cigare u biblioteci, vina iz kućne vinoteke (izbor je izvanredan) ali i vina iz amfore. Kod Popea sam 2007. prvi puta i vidio taj ukopani glineni ćup koji, imao sam prilike probati i prije, vinima daje senzacionalne mirise te sasvim drugačiji okus.

Ovaj je podulji uvod, draga vinska braćo, neophodan jer smo nakon pjenušaca kod Tomca (usporedili smo berbe 2009. i 2006.), pili upravo vina iz amfora. I to osam komada. Toliko ih nikad nisam vidio na jednom mjestu.

Počelo je vinom koje se zove Plavuša i jedno je iz palete obitelji Ivančić, uvoznika amfora. Berba 2008. bila je mješavina sivog pinota i sauvignona i o njoj mogu samo prepisati bilješke iz notesa: „Savršeno vino. Boja, nos, okus... sve ima.”

Boja je jaka, u posljednje je vrijeme zovu narančasta. Na prvi pogled se prepozna duga maceracija. Nos podsjeća na mladi konjak kroz koji se probija nježan sauvignonov miris, ali ne po bazgi, nego po zelenom listu paradajza i po zelenoj paprici. Pa ima tu i mirisa vremena, odnosno onih koji nastaju odležavanjem i kojekakvih trećih, četvrtih...

A okus? To se ljudima sviđa ili ne. Vina su krajnje suha, suha do bola. Ne znam s čim to, draga Bakhova djeco s one strane Dunava, usporediti osim s daskom koja je godinama ležala u Sahari i nije ohrapavila, nego se izgladila. I to ravnomjerno, izvana i iznutra. Suho vino je iskreno kao gola žena. Što vidiš, to i „kupiš”. Tako ovdje nema prevare. Sirovina (grožđe) mora biti sasvim zdrava, bez prskanja, ili barem bez nepotrebnog prskanja jer bi svi pesticidi i ostali otrovi prešli u vino. To je i iskonsko vino.
Mirko Ivančić ponudio je i vino Lexin iste berbe. T

o je mješavina Sauvignona (85 posto), traminca (10 posto) te muškata žutog i ne treba govoriti da mu je miris strašan. Ime je dobilo po Leksi, vi bi s one strane Dunava vjerojatno rekli Aleksa, pradjedu Ivančićevih i Tomčevih. Prije 70-80 godina posadio je desetak starih plešivičkih i međunarodnih sorti (neuburger, žuti plavec, kraljevina, crveni veltlinac, zeleni veltlinac, zeleni silvanac, graševina, šipelj...). Taj su vinograd Tomci sačuvali i iz njega crpe dio grožđa baš za amforu i pjenušac, dakle vina kojima su se proslavili. Potom smo imali jednu Ivančićevu amforu koja baš nije oduševila, pa je krenulo s Tomčevim rizlingom 2009. iz amfore.

Sin Tomislav je sklon revolucionarnim vinskim potezima, a tata Zvonimir ga, hvala bogu, podržava. Kad su objavili da će u amfori macerirati rizling, riječ je o pravom, rajnskom, mnogi su, pa i ja, pomislili da je šteta sorte koju obožavam i zovem rajski rizling. No, kako je tko kušao vino tijekom sazrijevanja, slao je tihe poruke koje se mogu sažeti u dvije rečenice: Oni su ludi. Bolji rizling nisam pio.

Proglasili smo ga i najboljim hrvatskim bijelim vinom 2012. godine. Šest je mjeseci maceriralo u ukopanoj amfori i zadržalo malo sortnog mirisa. Ima tu i puno drugih aroma koje je teško opisivati. Pijem ga otprilike svaka dva mjeseca i svaki je put to neko novo vino. Strašnu je postojanost dobilo dok je 18 mjeseci ležalo u velikoj drvenoj bačvi, a zasigurno mu je pomogla i godina u boci. Sve je bolje i bolje. Uslijedile su još dvije Tomčeve amfore, od chardonnaya i starih plešivičkih sorti iz Leksinog vinograda. Berba 2008. sad se prodaje, berbe 2007. ima još samo u arhivi. I dobro je da se rasprodala jer je 2008., iako iz lošije godine, danas bolje vino.

Pope je tad otvorio jednu svoju malvaziju iz amfore, a Tomac izvukao i Bianco Breg, vino Joška Gravnera, začetnika tog pokreta „ludih” vinara. Gravner sva vina macerira godinu dana u amforama, a potom ih godinama drži u bačvama. Bijela četiri, a crvena šest.

- Cilj mi je da sva vina zriju sedam godina u podrumu. To je prava mjera. Sa sedam godina djeca su zrela za školu po waldorfskoj pedagogiji Rudolfa Steinera, začetnika antropozofije i biodinamičke poljoprivrede. Sa sedam godina su i vina zrela – priča Gravner, Slovenac koji živi i radi s talijanske strane Goriških brda.

Pijući taj Gravnerov Bianco Breg, nisam zapisao berbu, ali kod nas se sad prodaje 2003. i košta 75 eura, Pope nije odolio da ne kaže:
- Ja sam prvi počeo raditi vino iz amfore. Pokazao sam to Gravneru koji se s njima proslavio, ali vi Hrvati ste zajebali nas Slovence. Vaša su vina danas bolja od naših - u svom je teatralnom stilu prekrasnu večer završio Slovenac crnogorskog podrijetla Svetozar Raspopovič.

Ako je to istina, draga vinska braćo, veseli me jer Slovenci su me, ma kako ih često zvao Zlovencima, dugo očaravali vinima. Pa neka sad i mi očaravamo njih. Makar i tim novim vinima napravljenim tehnologijom starom 5000 godina.

Pišem ovo gledajući bocu Tomčeva rizlinga iz amfore, jer riječ je ipak o vinu za jesen i zimu, a pijući sauvignon prve hrvatske vinske kraljice, Nataše Puhelek iz Gornjeg Psarjeva kraj Zagreba, i želim vam u zdravlje te živjeli što bolje.