Ko se boji vina još, tri za groš?

Zelina je gradić istočno od Zagreba usred vinorodnog Prigorja, odavno poznatog po laganom ljetnom vinu od kraljevine, a posljednjih 20 godina i izvrsnim sauvignonima, chardonnayima, sivim i bijelim pinotima, rajnskim rizlinzima te svježim i laganim crnjacima od, mahom, bordoških sorata. Karabit je mineral koji u kontaktu s vodom i vatrom eksplodira. Kao djeca smo stavljali komadić karabita u konzervu, pljunuli unutra i bacili upaljenu šibicu. Petardi nije bilo, ili za njih nismo imali novaca, a ovo je podjednako lijepo gruvalo i deset puta jače smrdilo. Sad vam je, draga Bakhova djeco s one strane Dunava, jasno zašto je karabit i pogrdno ime za loše, odnosno grozno, smrdljivo vino.

Nije, međutim, jasno zašto neko pije grozna, smrdljiva vina kad za iste pare, ili koji novčić više, može piti normalno, pitko, pa i fino. Iz te Zeline, nekog drugog kraja Hrvatske, ili bilo koje vinske zemlje svijeta. Izgleda da ih veseli kad se ujutro nakon teške noći probude s glavoboljom i mukom u trbuhu, te rečenicom: „najgore je jučer biti pijan” na usnama. Meni je draže kad sam ujutro nakon pijanke vedar, čio i samo s leptirima u glavi koji podsjećaju na sinoćnja vina. Svaki na svoje. No, ako moraš 

svaki dan pisati o Dinamu, poput Žileta, kako Židaka mnogi zovu, možda ti karabit doista više treba nego fino vino.

Kušanje vina iz amfora

„Meni ti je to tobro!” Tako moj kum kaže kad ga pitam kako može piti vino kojim je, nažalost, i mene ponudio. Čovjek obožava kuhati. Ne samo, to, on i odlično kuha. Ima vrhunske namirnice, ponajprije zato što je strastveni lovac i vlasnik lovišta. Po struci je veterinar, ima i svoju ambulantu, pa su mu i s te strane neke namirnice dostupnije nego nama drugima. Kod njega sam jeo neke stvari za koje 99,9 posto ljudi ni ne zna da se jedu, a bile su fantastične. Naprosto te zovu da biraš pravo vino za njih i gotovo savršen obrok napraviš potpuno savršenim. Moj kum pita hoćeš li crno ili bijelo, a ja već osjećam kako arome nekog sasvim određenog vina zaokružuju filu kojom je punjena trčka i razmišljam samo treba li otvoriti neki claret berbe 2001. ili 2005. Nije da nema para. Nije posebno bogat, ali živi bolje od prosjeka. Jednostavno, nema potrebu za boljim vinom.

Treći moj prijatelj poprilično je poznat u Hrvatskoj kao „foodie”. Tako „moderni” (mislim da je prava srpska riječ - pokondireni) mediji zovu zaljubljenike u hranu koji si sami pripremaju obroke koje vole. Kako kuha, uvjerio sam se više desetaka puta tijekom čestih jedrenja i ribolova oko jadranskih otoka na kojima je bio kogo. To je dalmatinska riječ za brodskog kuhara. Izdao je, štoviše, i knjigu svojih recepata, u maloj tiraži, samo za prijatelje, ali vrlo luksuznu.

Čovjek ima dizajn studio, i meni dragu literaturu za moje kulinarske „pothvate”, a on, uza sve fino što kuha, pije pivo. I kaže da uživa. Ne znam kako uz carpaccio od palamide koju sam na posljednjoj ribičiji ja ulovio, a on pripremio, može pristajati taj industrijski napitak od ječmenog slada. Posebno kad sam mu nudio atipičan, ali divan sauvignon obitelji Tomac iz 2006. s nježnim aromama, čvrstim tijelom, 15 posto alkohola i neodoljivim kiselinama koje je zadržao unatoč zrelim, pa i ozbiljnim godinama.

Ako se nešto dogodi jednom, to je slučaj, dvaput je koincidencija, a tri puta je već tendencija. Ne govorim o seksu, nego razmišljam o ova tri primjera, a mogao bih se prisjetiti još desetak sličnih, pa sam zaključio da se većina ljudi u stvari boji vina. Pa zašto, draga vinska braćo?

Podsjeća me to pomalo na naše momačke dane kad smo po zagrebačkim klubovima gledali prekrasne curice koje su iz provincije došle na studij i sanjali kako ćemo onu najljepšu odvesti u nečiji prazan stan i tamo joj šaputati onu najveću mušku laž: Ma smiri se, neću ti ništa...

Te najljepše cure nikad nismo odveli, bojali smo im se prići, da nas ne odbiju, pa smo lagali drugima s kojima ćemo, vjerovali smo, imati sigurniji uspjeh. Žalosno je što su one najljepše odlazile same u svoje studentske sobice jer ih se većina momaka bojala. Neke od njih godinama poslije su mi se žalile na našu neodlučnost, a moj argument kako nismo bili dovoljno lijepi za njih, odbijale su riječima da ne uspijevaju zgodni dečki, nego uporni. Pa, kad sam strast sa djevojaka i žena, osim naravno svoje, preusmjerio na vina, odlučio sam izbjeći tu grešku. Ponavljam, život je prekratak da bismo pili loša vina i više se ne bojim loviti najbolje. Čak i ako pogriješim s izborom, barem ću znati da sam pokušao. I drugi ću put pogoditi, a vino me neće bezobrazno odbiti, niti će se naljutiti ako otkrije da ljubujem s nekim drugim vinom.

Pjenusac iz amfore

E, ovo pišem, vinska braćo s ne strane Dunava, pijući vino koje se još koji dan može piti samo na dva mjesta u svjetu. Prvo je kod već spomenute plešivičke obitelji Tomac, a drugo 15 kilometara sjeverno, kod mene doma u Samoboru. U stvari, kod mene više ne može, jer je i druga boca gotovo prazna. O amforama i obitelji Tomac sam već pisao na ovim stranicama, ali ne i o pjenušcu iz amfore koji su Tomci napravili, prema mojim saznanjima, prvi na svijetu. Berba 2010. u našem samoborsko-plešivičkom kraju bila je kišna i ne previše topla, pa je dala savršenu sirovinu za pjenušce. Tomci svoje prvo mirno vino iz amfore (drugo je rizling) rade iz vinograda Šipkovica gdje su smiješani chardonnay i desetak starih sorata čije je trsje sađeno još prije 70-80 godina. I ne šprica se. Kušajući grožđe, odlučili su eksperimentirati. Normalno su ga šest mjeseci macerirali u amfori, pa je poprilično dugo sazrijevalo u velikoj drvenoj bačvi i umjesto u normalnu bocu, stavili su ga u šampanjsku.

Pokrenuli su drugu fermentaciju, ljetos ga degoržirali i počeli oprezno nuditi prijateljima na kušanja. Nisam dosad htio pisati o njemu jer sam ponekad sam sebi dosadan s tom amforastom pričom koja me oduševljava, a mnogi je ne razumiju, no sad moram. Skupilo nas se desetak kod Tomaca i svi smo bili oduševljeni. Rene Bakalović, najpoznatiji hrvatski gastronomad, pitao me kamo bih gurao to vino? Mislio je uz koje jelo, u kojoj prilici, kojoj vinskoj publici...

- Tu bih ga gurao, kad god mogu - odgovorio sam mu pokazujući prstom na svoja usta. Ima boju između starog zlata i jantara, mirise cijelog svijeta skupljene u čaši, sitne mjehuriće koji se isprepleteni poput DNA lanca uzdižu i nadmeću koji će prije oplahnuti nepca, te blaženi okus između najboljeg vina i desetljećima starog konjaka. Pa, u zdravlje. Jer ovo biodinamičko pjenušavo vino u naša izmučena tijela unosi čisto zravlje i blaženstvo.