Karakteri

Vina su poput ljudi, svako ima karakter i po njemu ih treba prihvaćati ili ne prihvaćati. Odlično su to prikazali u Champagnei gdje se ta najcjenjenija pjenušava vina rade od tri dopuštene sorte.

Šampanjci

Mogu biti bijeli ili ružićasti i ne smiju biti slatki nego suhi, jače suhi ili sasvim suhi dakle s malo, još manje ili bez grama neprovrelog šećera. U tim strogim okvirima podijelili su ih u četiri kategorije.
Šampanjci s duhom su bijela pjenušava vina samo od bijelog grožđa, dakle chardonnaya, ili je bijelog grožđa najviše. Piju se kao aperitivi, a pristaju i uz kamenice ili mariniranu sirovu ribu. Na etiketama piše Blanc de Blancs, a meni najdraži šampanjac s duhom je Dom Ruinard Blanc de Blancs, vino kojeg sam poprilično popio u toj šampanjeri, a bocu sam i dobio na pravdi Boga.

Koju ćemo bocu izvaditi iz Bollingerova podruma?

Trebao me dočekati chef de caves, dakle glavni podrumar Frederic Panaiotis, no ostao je neplanirano dan dulje u Parizu. Zato mi je domaćica bila hiperaktivna Laetitia, cura od kojih 30 godina za koju mi nije bilo jasno je li samo na bijelim i rose šampanjcima ili i na „bijelom” bez šampanjaca. Ispričala je svog šefa i dala mi tu bocu u kojoj sam tako mogao uživati i poslije, doma.

Sa tijelom

U šampanjcima s tijelom dominiraju crvene sorte grožđa, crni pinot i mlinarski pinot, ali boja im je svejedno bijela. Piju se uz najfinije rakove, dimljenog lososa, perad ili mesna jela s gljivama. Tipičan šampanjac s tijelom je Lanson Black Label. Tu sam šampanjeru prvo zapamtio po izjavi njenog vlasnika Victora Lansona da prodaje samo vina koja sam ne uspije popiti, a poslije i po prekrasnom dodatku, honoraru za neke tekstove koje sam pisao za hrvatskog uvoznika tih šampusa. Bio je to sanduk polubuteljki Black Labela. Riječ je o 24 bočice koje su taman moja mjera, pa sam se tri-četiri sedmice navlačio na njega i taman kad sam se navukao, ostao sam bez njih.

Ivan Eenjingi vinski čarobnjak
iz Kutjeva

Sa srcem

Šampanjci sa srcem sličnog su sastava poput onih s tijelom, ali odležaniji. Često su ružičasti, a u pravilu imaju oznaku godišta, dakle proizvode se samo u dobrim godinama. Preporučuju ih uz jela od pačjeg i gusjeg mesa. Odličan je primjer Veuve Clicquot Rose 2002. Inače, u toj sam vinariji vidio dokument da su prvi šampanjci uvezeni u Hrvatsku još 5. aprila 1808. Poslali su nam 200 boca bijelog šampanjca i 100 rosea.

I dušom

Šampanjci s dušom nastaju samo u najboljim godinama, od najboljeg grožđa i piju se s najboljim prijateljima. U njih spadaju Dom Perignon, Dom Ruinart, Bollinger R.D., Krug, Perrier-Jouet Fleur de Champagne. Louis Roederer Cristal...i ne treba im hrana. Sami su sebi dovoljni. Barem meni.

A sa duhom

I mirna se vina mogu tako podijeliti. Bijela, niskoalkoholna vina s izraženijim, ali ugodnim kiselinama, te ružičasta lagana vina namijenjena potrošnji do sljedeće berbe su vina s duhom. Kod nas, s ove strane Dunava, to su uglavnom mlade graševine i malvazije, poneki zeleni silvanac ili bijeli pinot, koji se piju prije jela ili uz lagana predjela. Za jača bijela vina često se i kaže da imaju čvrsto tijelo pa ih se i može zvati vinima s tijelom. Tipičan su primjer neki hrvatski pošipi, suhe graševine kasnih berbi, chardonnayi odležani na kvascima, a u tu kategoriju spadaju i alkoholom i ekstraktom nježnija crvena vina poput crnih pinota ili frankovki. To su vina za topla predjela, ribu, morske plodove ili bijelo meso.

Vina sa srcem, i kad je riječ o bijelima, proizvode se tehnologijom za crvena vina, dakle maceracijom soka na kožicama grožđa. Najdalje su u tom pravcu otišli Istrani Clai i Roxanich čijim vinima srca tako snažno kucaju da ih moraju puniti u deblje boce, poput onih za pjenušce. Poslužuju se uz ozbiljnija mesna jela, a blagotvorna su za zdravlje jer tijekom vrenja iz kožica u sok prelaze antioksidansi koji sprečavaju bolesti i produljuju život.

Vina s dušom su, poput šampanjaca, ono najbolje što vinski svijet nudi. U pravilu odležana od nekoliko godina do nekoliko desetljeća, to su vina kojima ne treba posebna hrana, koja su sama sebi dovoljna, koja se piju samo u biranim društvima najvećih ljubavi ili najboljih prijatelja, a mogu i sama biti dovoljno društvo. Takva, posebna vina rade i posebni ljudi. Ovom prilikom prvo mi na pamet pada veliki Kutjevčanin Ivan Enjingi, prvi privatnik koji je u bivšoj državi punio vina u butelje. Vinograd uzgaja biodinamički, grožđe pusti da potpuno sazrije, a vina da provriju do kraja. Njegove su kasne berbe u pravilu suhe, a rajnski rizling 2007. je, primjerice, savršeno vino sa srcem.

Tutto finito

Ljudi se, prema temperamentu, dijele na sangvinike, flegmatike, kolerike i melankolike, a u te kategorije, ponovno ih je četiri, mogu se svrstati i vina. Sangvinici su vesele i kreativne naravi i gledaju svijet s vedre strane. Poput vina s duhom koja brzo osvajaju, svježa su i brzo se i lako dopadnu. No, površna su pa se brzo i zaborave. Flegmatični ljudi ističu se u profesijama u kojima je bitno ostati miran pod pritiskom. Nije ih lako uvrijediti ili razgnjeviti, ali u njihovu govoru nema puno strasti. Na njih se može osloniti, no pomalo su dosadni. Kao i vina s tijelom. Čvrsta i snažna, pouzdano nude opojnost koju vino mora pružati, ali malo je novih svijetova u koje će povesti onoga tko ih pije.

Kolerici su energični, poduzetni i prodorni, samouvjereni su i s lakoćom preuzimaju brigu o ljudima i situacijama. Tako i vina sa srcem djeluju izravno i brzo, okrjepljuju, velikodušna su i moćna, a ta im moć godi. Ona se iskazuju boljima kad se natječu s drugim vinima, rascvjetaju se kraj konkurencije i ne dopuštaju sumnju u svoje kvalitete. Kolerika je bilo među najvećim vođama i najvećim vojskovođama, ali i najvećim diktatorima. I vina sa srcem često su ambivalentna. Osvajaju, ali i isključuju druga.

Melankolični ljudi, pak, cijene ideale. Veliki pisci, pjesnici, umjetnici i skladatelji bili su ovoga temperamenta. Oni toliko čeznu za nebom da ih ništa na zemlji ne može zadovoljiti. Ništa osim vina s dušom, najboljih vina, vina koja i sama mogu biti najbolje društvo.

Pitao sam jednom prilikom suprugu, Bakhovu snahu, u koju kategoriju ja spadam. Rekla mi je da sam flegmatik. Pomislio sam isprva da to nije tako loše. Znači da mi je je suđen Lanson Black Label, šampus koji, ponavljam, poprilično volim. Ali ne želim da mi to bude vrhunac. Zato ću sam sebe predstaviti kao melankolika koji radije pije Bollinger R.D. Otkad je počela kriza nažalost češće nego što ga pijem gledam praznu bocu berbe 1997. koja me na polici podsjeća na vremena kad sam si takvo nešto i mogao povremeno priuštiti.

No, draga vinska braćo s one strane Dunava, ne mogu vremena biti tako teška da se mi Bakhova djeca ne bismo prisjetili kako je nekad bilo dobro, ali i kako ne bismo vjerovali da će uskoro biti još bolje. Zato, uzdravlje uz želju da nam takva bolja vremena s obje strane Dunava dođu što prije.