Pjenušci istiskuju šampanjce: Dečki, preskupi ste!

  • Tekst 
  • Objavljeno u Blog
  • Bookmark and Share

Proizvođači šampanjaca riskiraju da izgube novu generaciju mladih ljubitelja vina koji su zadovoljni i drugim pjenušavim vinima, ponajviše talijanskim proseccom, upozorila je Julie Campos, direktorica prodaje velike šampanjske kuće Nicolas Feuillatte koja radi 16 različitih šampanjaca, a za njih otkupljuje grožđe s više od 2.200 hektara ponajboljih šampanjskih vinograda. 

Champagne ima jednu od najuspješnijih francuskih vinskih priča, no rast popularnosti prosecca nikako ne smijemo zanemariti. Sama priča kako je riječ o različitim tipovima vina nije dovoljna da mlade kupce odvrati od traženja jeftinijih pića, a na mladima svijet ostaje – rekla je Campos.

Tko je među vama, draga Bakhova djeco s one strane Dunava, čitao moje tekstove, taj zna da vina ne gledam kroz brojke. Ni kroz količine, ni kroz cijenu, nego biram samo ono što mi se sviđa. Imam tu priliku da su mi gotovo svi podrumi otvoreni i u njima mogu kušati što želim. Iskoristio sam je u mnogim europskim vinskim regijama, naravno i u Champagnei koju posebno volim. Te sam iste šampanjce na sajmovima širom Europe uspoređivao s  pjenušavim vinima iz drugih francuskih vinskih regija, Njemačke, Italije, Španjolske, Slovenije, Hrvatske... I ponekad nailazio na velike nesrazmjere u cijenama. 

Eto, 29. novembra, sjetit će se neki Dana republike, povedem prijatelja, štoviše kuma, ali ne mog, nego muža od ženine vjenčane kume, na prekrasni Festival vina i kulinarstva u slavnom zagrebačkom hotelu Esplanade. Riječ je, za one koji nisu bili, o Meranu u malom, doista festivalu, a ne sajmu. Festivalu dobrog raspoloženja, prvenstveno, a potom ponajboljih vina, ulja, sireva, pršuta te dobrih ljudi. I popijemo mi čašu mog dragog Lansona Black Label pa se prošećemo do najvećeg hrvatskog proizvođača, dr. Đordana Peršurića iz okolice Poreča, specijaliziranog samo za pjenušce.

Ima ih šest, prodaje ih pod etiketom Misal i njegov Misal Blanc des blancs, dakle samo od chardonnaya, bolje nam je legao nego pravi šampus. A košta 150 kuna, oko 20 eura, dok je Lanson inače najmanje dvostruko skuplji, a sad je, u 12. mjesecu, na akciji za 33 eura. 

Slično sam iskustvo imao lani s Taittingerovim Millesime Brut šampanjcem i pjenušcem Classic Brut obitelji Tomac. Razlika u cijeni je triput, a kolegici koju sam tad vodio Festivalom i meni se Tomac više dopao. Ljetos sam gostima doma kao aperitiv ponudio katalunjski pjenušac Canals Nadal Brut natural Reserva koji sam u vinariji platio 15 eura. Dvije boce su brzo planule, bilo je poprilično vruće, a oni su htjeli još malo. Treću nisam imao, pa sam izvadio Brut Origine šampanjere Mandois. Mislio sam da će ih ugodno iznenaditi, a ispalo je suprotno. Lagano su se mrštili jer im je ona kombinacija sorata neizgovorljivih imena xarel.lo, macabeu i parellada bila bolja od klasične šampanjske chardonnay, crni pinot, mlinarski pinot koja je, pretpostavljate, vinska braćo s one strane Dunava, dvostruko skuplja.

Tri puta, dakle, u posljednjih godinu dana, šampanjci su u nekim neformalnim natjecanjima dobili po nosu od višekratno jeftinijih pjenušaca. I što to znači?

Znači da ste, dragi dečki iz Champagne, preskupi. Bez obzira što ste najpoznatiji, bez obzira što imate dobra vina, bez obzira što su vaši najvjerniji kupci postali bogati američki reperi, te ruski i kineski biznismeni koji ne pitaju za cijene. Tu su ulogu preuzeli od Engleza, velikih štovatelja šampanjaca, ali u posljednjih desetak godina i odličnih proizvođača pjenušaca. Možda zato pada i potrošnja šampanjaca u Engleskoj. 

Pa i zbog tog prosecca koji je poprilično drugačiji od šampanjaca. Neću reći bolji ili lošiji jer, vinska braćo s one strane Dunava, svako vino ima trenutak kad je baš ono najbolje, kad ga nijedno drugo ne može nadmašiti. Neki prosecci su doista savršeni u ljetne dane. I sam vrlo često uživam u proseccima vinarija Marsuret i Sachetto, tim naizgled jednostavnim, ali veselim vinima koja su s ove naše strane Dunava poprilično široko dostupna. 

Imaju i drugi francuski vinski velikani problema zbog cijena. Čak i u Bordeauxu i Burgundiji. Još se drže jer, za razliku od proizvođača šampanjaca, rade relativno male količine ponajboljih vina pa onih bogatih repera, Rusa i Kineza ima dovoljno da popiju te najskuplje boce. Ili ih barem kupuju kao ulaganje u budućnost koje se dosad jako isplatilo. Hoće li i dalje, treba vidjeti. Možda i ti kupci dođu pameti, pa najskupljim vinima padne cijena. Sumnjam da će pasti toliko da ih i mi smrtnici možemo kupiti, ali treba se nadati. 

Dotad, Bakhova djeco s one strane Dunava, pijte svoja vina, kao što i mi, s ove strane Dunava, pijemo naša. Samo ćemo tako našim vinarima dati vjetra u leđa (čitaj novca za držanje tri ili pet godina u podrumu) da rade sve bolje pjenušce. Pa i da ih naprave dovoljno za izvoz i svjetsku utakmicu. Tlo, klimu i znanje imamo, imamo i sorte koje su sasvim nepoznate u Champagni i talijanskim regijama Conegliano i Valdobbiadene, tim divnim brežuljcima oko Trevisa gdje se rađa prosecco, pa im možemo ponuditi dovoljno slična vina da ih privuku, ali i dovoljno drugačija da im se doista dopadnu. 

Prazna je, draga Bakhova djeco, i „moja” boca pjenušca No. 1. slovenskog kralja penin Janeza Isteniča kojom se krijepim pišući ovo pa je vrijeme i da završim priču. Samo da nadodam kako u tom Isteničevu favoritu, uz chardonnay, ima 30 posto žutog plavca, lijepe sorte sjeverozapadne Hrvatske i na nju naslonjenih dijelova Slovenije. Prepoznatljiv je ovaj plavec, koji nema veze s dalmatinskim plavcem malim, po svježini koja posebno oplemenjuje pjenušce, a od nje Isteniči rade i prekrasan balzamični ocat. On u drvenim bačvama odležava najmanje šest godina i nije tekućina za zakiseljavanje salate nego izvrstan dodatak najfinijim jelima, pa čak i sladoledu. Pa, dok ga i sami ne probate, u zdravlje...

nazad na vrh