Lud od ljubavi

Je li u redu da mi leptirići počnu letjeti po trbuhu kad se sjetim nekog dobrog vina? Je li uredu da mi je prva asocijacija na prelijepu ženu neko prefino vino? Možda nije, ali tješim se, draga Bakhova djeco s one strane Dunava, da sa svih strana Dunava živimo u svijetu ludih, pa zato, čak i ako nisam normalan, samo sam još jedan luđak više. A u svijetu ludih, oni koji su stvarno ludi možda su jedini normalni. 

Eto, zapetljao sam se kao Don Juan de Marco na početku istoimenog filma u kojem Marlon Brando liječi Johnnyja Deppa, a na kraju Depp izliječi njega. Tko nije gledao, draga vinska braćo, po sjećanju ću, možda s kojom faktografskom greškom, ali shvatit ćete bit, ukratko prepričati da je Depp mladi Amer iz Bronxa koji tvrdi kako je on taj slavni Don Juan pa su ga strpali u ludnicu. Tamo je postao posljednji pacijent psihijatra Branda koji se sprema u penziju.

Brando mu ne želi dati ljekove jer ga oduševljava strast s kojom Depp priča o ženama i želi da ta priča potraje što dulje. Imao je dakle Depp, odnosno još mlađahni Don Juan de Marco onu pravu ljubav, ljubav za cijeli život, koja obično traje vrlo kratko, ali se jako dugo pamti. Ljubav prema Dona Ani koja je bila tuđa žena. Prevareni muž je, kako bi se osvetio balavcu koji mu je nabio rogove, počeo pričati da je obljubio Don Juanovu majku, pa ga je Don Juanov otac izazvao na dvoboj u kojem je poginuo.

Potom je Don Juan ubio ubojicu svog oca, nakon čega je užasnuta Dona Ana  nestala. Otišla valjda u samostan okajati grijehe. A Depp je krenuo na put po svijetu i završio na sultanovu dvoru gdje ga je poželjela sultanova prva žena, ona glavna. Još neiskusni Don Juan odbijao ju je zbog svoje velike nestale ljubavi, ali brzo je popustio, kao svaki pravi muškarac.

Nije dugo trajalo pa mu ni sultanija sama više nije bila dovoljna. Uskoro je dane provodio s njom, noći sa stotinama drugih žena iz sultanova harema u koji je ulazio u haljini sve dok sultan nije poželio i njega. Opet sam se zapetljao.
Da ne duljim, do kraja filma Brando nije uspio uvjeriti Deppa da Don Juan ne postoji, ali je Don Juan  uvjerio Branda da nije psihijatar nego Don Octavio del Flores. I Don Octavio se ponovno počeo igrati u krevetu sa ženom Faye Dunnaway, a konačno su svi završili na nekom rajskom otoku. U svijetu ludih njih su dvojica postala najveći luđaci. Ali toliko sretni luđaci da je pitanje jesu li ludi oni ili su ludi drugi, koji sličnu ljubav i strast nisu iskusili? 

E, draga Bakhova djeco s one strane Dunava, evo kako je izgledala moja Dona Ana, ta vinska oluja, grom koji me pogodio iznenada i od čijeg se udarca do danas nisam oporavio. 

Bio je utorak. Svake sedmice su baš tog dana prijatelji Dara i Nenad u krasnom malom prostoru na zagrebačkom Gornjem gradu organizirali vinske susrete. Prvi na koji sam bio pozvan organizirao je Srećko Ljubljanović, doajen vinskog novinarstva s ove strane Dunava. Srećko, prošle nas je godine nažalost napustio, donio je tada na kušanje 17 vina starih 17 godina. Bila su tu dva krša, koji nisu trebali ni približno toliko doživjeti. Ali bilo je deset dobrih vina, tri odlična i dvije senzacionalne graševine. Dva austrijska predikata, ledena berba i izborna berba bobica, vina slatka, kisela, slana, gorka istovremeno, vina s umamijem, tim petim elementom okusa, vina koja su mi okrenula život. 

Za razliku od susreta Don Juan de Marca s Donom Anom to nije, naravno, bio moj prvi susret s vinom. Radio sam ga već godinama s ocem, obilazio malo vinarije oko Zagreba, upoznao neke i danas velike vinare, ali takva vina još nisam probao. I mislio sam da nikada više ni neću. Da sam dotaknuo zvijezde, da sam naučio sve... Naletio sam, srećom, i ja poput Don Juan de Marca vrlo brzo na sultanovu ženu kojoj nisam mogao dugo odolijevati. Bila je to jedna prezentacija nove berbe Dom Perignona. Do ponoći se pio šampus jedne berbe, a od ponoći nove. Tekao je potocima, pilo se kao na izvoru.

Okrenuo mi se svijet ponovno. Sljedeći dan kasnio sam na ručak u fini restoran i kad sam stigao već se pio pjenušavi aperitiv.  Dali su mi čašu i pitali me, kao znalca, što to pijemo? Bio je to Dom Perignon, onaj od sinoć, onaj starijeg godišta. Toliko sam ga popio 15 sati ranije da nisam mogao usta sprati od njega pa sam ga odmah prepoznao. Malo sam glumatao, ali konačno rekao redom državu, regiju, vinariju pa i godinu. U očima tih desetak ljudi za stolom postao sam vinski car. A oni su meni bili poput onog sultana koji je poželio prerušenog Don Juan de Marca i od kojih sam morao pobjeći. Vrlo brzo bi mi skinuli veo s lica kad bi me pitali o nekom drugom vinu. 

Svaka žena je tajna koju treba otkriti, objašnjavao je Don Juan de Marco psihijatru Brandu koji još nije znao da je Don Octavio de Flores. Ali, žena ništa ne može sakriti pravom ljubavniku, dodao je mladić koji je znao da je najveći ljubavnik na svijetu. I svako je vino, Bakhova djeco s one strane Dunava tajna koju treba otkriti. Nisam još najveći ljubavnik na svijetu, poput Don Juan de Marca, pa da mi ni jedno vino ne može ništa sakriti, no činim sve da to postanem. Pa čak i ako zbog toga normalan ostanem. 

Pišući ovo otkrivam tajne u jednom cabernet sauvignonu bez etikete. Vinu Mladena Sübera, osječkog zubara koji ne nalikuje Marlonu Brandu ali, da zadržimo poveznicu s filmskim svijetom, podsjeća malo na Seana Conneryja. Čovjek ima 12 hektara prekrasnih vinograda u Erdutu, unutar onog slavnog meandra, tamo gdje moćni Dunav nije uspio probiti kopno nego oko njega teče u obliku omege.

Tamo, u središtu tog grčkog slova Sübera uzgaja bijeli sauvignon i cabernet sauvignon te prodaje grožđe. Nešto vina napravi kako bi se pohvalio prijateljima, i potencijalnim kupcima pokazao što njegov vinograd može dati. Ponekad se pojavi na nekom takmičenju i ponese zlato, naravno. E taj jedan zlatni cabernet, berbe 2007. kojim se proslavio na poslednjem beogradskom Beowine fairu, upravo je pri kraju. A Mladen za sebe tvrdi da je stomatolog, što i jeste, a ne vinar! Pa u zdravlje, draga vinska braćo s one strane rijeke koja daje život velikom dijelu Europe, a zaslužna je i za to što je ovo vino tako dobro.