Malbekove suze
U jednom od prethodnih postova pomenuo sam vino koje mi je bilo najupečatljivije iskustvo u 2013. godini. Nije mi se odavno desilo da mi, kao tada, oči zasuze od endorfinskog impulsa proizvedenog prvim gutljajem nekog „pokvarenog grožđanog soka”. Za one iznenađene, vino u stvari i jeste grožđani sok koji se – pokvario! Ružno zvuči i ne može se lako povezati s napitkom u kojem svi (većina, barem) nalazi užitak.
Ali, da se vratim na utisak spomenut na početku. Vino o koje je reč je jedan malbek, svetski čuvenog vinara i konsultanta Mišela Rolana (Michel Rolland), pod nazivom Val de Flores 2004. Tom prilikom sam upoznao sjajnu mladu ekipi distributera ovog remek-dela, drugare Mariju i Fransoa iz kompanije Delice. Bilo je to letos.
Nedavno sam imao priliku da obogatim to svoje vinsko iskustvo sa širom paletom dela gospodina Rolana, na degustaciji u zvanično najboljem beogrdaskom hotelu Square Nine, smeštenom na Studentskom trgu br 9.
To je otprilike ovako izgledalo: uz standardno ljubazne i predusretljive Mariju i Fransoa, sve zvanice sačekala su i pojačanja na polju marketinga u liku dva simpatična momka poreklom iz zemlje u kojoj se još uvek prave najbolja, najčuvenija i, ako zanemarimo penfoldsove ampule, najskuplja vina na svetu. David Lesaže (David Lesage) i Kristijan Preotu (Cristian Preoteu) su došli sa ciljem da nam dodatno približe predstavljena vina i pojasne sliku o onome što se nalazi u bocama.
Vedri i pričljivi David svojski se potrudio da nam naslika ekskluzivnost onoga što je te večeri bilo u čašama ispred nas. Degustacija je počela spontano i nenametljivo, probanjem nečeg jedinstvenog, bar kad je oblast Sent Emilion u pitanju. Među cca 5.000 hektara vinograda nalazi se samo jedan jedini pod zasadom belog grožđa, u kojem četiri sorte u godišnjoj količini 3-5.000 boca (od kojih čitavih 120 završi u Srbiji!) daju mirisnu bombu jedinog belog vina oblasti. A Chateau la Grande Clotte 2011 upravo to i jeste. Među klasicima belog Bordoa, sovinjonom belim i semijonom, uz dodatak muskadela, našla se i ne mala količina sovinjona sivog, za čije postojanje verujem većina nas, amatera iz naroda, nije nikada ni čula.
Ubrzo zatim prešli smo na crvena vina. Dobili smo dve čaše u kojima su se nalazila vina iz dva susedna vinograda, identičnog sastava, ali različite konfiguracije terena. Chateau Rolland Maillet2009 pokazao je ipak veću dozu kompleksnosti i privlačnosti od dve godine starijeg suseda Chateau Bertineau St Vincenta. Ako sam dobro ukačio Davidovu naraciju, vinogradi iz kojih dolazi grožđe za ova sjajna vina nalaze se u samoj blizini čuvenih Petrusa i Cheval Blanca.
Sledeće vino predstavljeno nam je kao najgore od najboljeg, a logično pitanje koje nam je posle prvog gutljaja bilo na pameti je: Kakvo li je ono najbolje, ako je ovo najgore! Svi skraćeni pokušaji opisa ovog velikog Pomerola bili bi neadekvatni, jer Chateau le BonPasteur 2002 ipak zahteva malo više prostora i talenta nego što ga pisac ovih redova ima.
Tu smo završili sa Francuskom i spustili su u Južnu Afriku, Stellenbosch da budem precizniji. Iako većinom područje belih vina, ovo crveno, Bonne Nouvelle 2004, spravljeno od merloa, kaberne sovinjona i pinotaža (autohtoni „Afrikanac”, nastao ukrštanjem pina crnog i sansoa) tek najavljuje kakvo se skriveno blago od crnih sorti krije u tamošnjim zasadima. Treba napomenuti da je prva berba bila 2002. Možemo samo naslutiti šta će se tamo dešavati narednih godina.
Potom smo otišli do poslednjeg regiona večeri. Last but not least, rekli bi drugovi Američani. Teško da vina Mendoze mogu igde biti least, posebno ona koja je spravljala veličina poput Rolana, a to potvrđuju i svi svetski vinski autoriteti, uključujući i druga R. Parkera. Dakle, pretposlednje vino večeri došlo nam je sa lastara najvišeg vinograda na svetu. Kad smo saznali da je grožđe za San Pedro de Yacochuya 2010 brano na 2.000 metara nadmorske visine, sasvim sponatno se nametnula misao: Da li bi mogli zamisliti vinograde na vrhu Durmitora! Pa još da daju ovakvo vino, sa neverovatno uklopljenih 15,5 % (bude tu i 16 %) alkohola, čista naučna fantastika.
A onda je došao trenutak da razigrani David završi svoje pripovedanje i bez mnogo uvodne govorancije prepusti nas uživanju u poslednjem vinu večeri, vinu kojem ne treba uvertira, čiji svaki gutljaj govori sam za sebe, tekst na svim jezicima sveta lako razumljiv – Val de Flores 2006! Priznajem, vino mi ovaj put nije izvuklo suzu iz oka, ali me je podsetilo zašto njegov dve godine stariji brat jeste. Ukratko, to je fantastično, zrelo, kompleksno vino, bogato svim lepotama novog sveta, bez i jedne jedine mane, ako mene pitate! Bio je to jedini ispravan završetak ove divne večeri u koju smo ušli sa velikim očekivanjima, a izašli bogatiji za jedno sjajno iskustvo, kakvo samo veliki umetnik poput Rolana, podržan timom sjajnih saradnika, može da vam pruži.
Gospodo iz Delicea hvala vam na ovom predivnom događaju i vidimo se sledećom prilikom.