10 vinskih grijehova i 7 zapovijedi

Izmučio me, vinska braćo s one strane Dunava, prijatelj iz Beograda prijedlozima za sljubljivanje s hranom tri posebna hrvatska vina koja ja dobro poznajem, a on ih upoznaje. Za svaki je prijedlog  molio potvrdu ili dopunu. Tražio je savršenu kombinaciju, nadam se da ju je i našao. Izmučio me jer o finoj hrani i vinu nije lako samo razmišljati. Puno je lakše uživati u njima. No, ta me muka, nadam se i njega, razriješila jednoga grijeha -  lijenosti.

Ponajprije se moramo boriti protiv vlastite lijenosti duha, govore svećenici objašnjavajući sedmi od sedam grijehova koje nazivaju smrtnima. Razgovor, virtualni doduše, o vinima i hrani bio je dobra borba protiv lijenosti duha koja je prerasla i u borbu protiv lijenosti tijela. I donijela dvostruku pobjedu: Prva je bila otvaranje jednog od tih vina istog dana, štoviše odmah nakon završetka dopisivanja, a sljedeća osmišljavanje sutrašnjeg menija za drugo. 

I nije pritom bilo oholosti, prvog smrtnog grijeha. Oni koji tvrde da znaju govore da nas poniznost čini plodnima, a oholost, ta hobotnica u našoj duši, neplodnima. Plodni smo bili, ma koliko to natjeralo na smijeh one među vama s pokvarenim mislima, draga  Bakhova djeco s one strane Dunava. Plod rasprave bila su najmanje dva dobra ručka, a bit će ih, nadam se, još. I rasprava, i ručkova i plodova. Pa čak je i hobotnica, ako se dobro sjećam, nastradala u beogradskom ručku. Nije to bila zla hobotnica iz naših duša, ni ona još gora iz naših sredina, i vaših i naših, nego prava pa sam siguran da su je ispratili s dužnim pijetetom.

One koji su se nasmijali na spomen plodnosti, podsjećam da pri tome bludnosti nije bilo. Griješna bludnost puno obećaje, ali duši malo daje i, kažu, sve oduzima. Vino se nikad neće naljutiti ako ga prevariš s drugim vinom, dosjetka je iz mačističkih usporedbi vina i žena, pa vinska bludnost ne može biti grijeh, ako to nije već i samo spominjanje te riječi. Ona doista puno obećaje, ali ništa ne oduzima. Naprotiv. Puno i daje.  

Vino nam daje koliko mu mi želimo uzeti pa je opravdan strah da ćemo podleći neumjerenosti. Neumjerenost u vinu jest grijeh, ali slatki, najslađi. Sigurno nije dobro biti pijan, jer pijan čovjek učinio bi sve što trijezan ni pomislio ne bi, ali jako je lijepo biti opijen. Opijen vinom što znači i biti opijem ljubavlju i srećom.

A uz vina kakva smo pili, on u Beogradu, ja u Samoboru, ni srditosti ne može biti. Dobro vino ne izaziva srdžbu, ono rađa samo plemenite osjećaje. Loša vina koja bi lako dovela do tog grijeha, Bakhova djeca, hvala Bogu, ne piju. Ni s ove strane Dunava, ni s one.

S obzirom da nisam sam uživao u vinu, prvog dana Facebook rasprave s početka ove priče, kao ni drugi dan u ručku koji je ta rasprava isprovocirala, bilo je to i razriješenje i od grijeha škrtosti. Najsiromašniji nije onaj tko nema vina, nego tko pije sam. Besmisleno je ne podijeliti užitak s prijateljem, srodnom dušom, vinskim bratom ili sestrom. Štoviše, nije toliko važno dobro sljubiti vino s hranom koliko je važno sljubiti ga s društvom, a ja sam ta dva velika vina podijelio s najmilijima, Bakhovom snahom i našom djecom, a Bakhovom unučadi.  

I zavisti, trećeg grijeha, tog sam se vikenda oslobodio. Vina su na samoborskom i beogradskom stolu bila ista pa se na njima nije ni moglo zavidjeti, ali nije mi bilo krivo ni to što je hrana koju je prijatelj pripremao bila raskošnija od moje. Dapače, bilo mi je drago, a čim čujem je li bio zadovoljan kombinacijama, i sam ću ih iskušati. Možda i popraviti. I siguran sam da na tom neće zamjeriti. Ni zavidjeti.

Nije ovo prava liturgija, vinska braćo s one strane Dunava, iako se liturgijski pojmovi spominju. Zato listu grijeha od kojih nas vino može osloboditi treba proširiti na deset i na nju uvrstiti i neke Božje zapovijedi. Valjda mi neće zamjeriti ako ga parafraziram pa kažem da ne valja ne poželjeti vino bližnjega svoga. Uvijek treba probati ono u kojem uživa bližnji i njemu dopustiti da proba tvoje. To je smisao potrage za savršenstvom što istraživanje vina svakako jest.

Svaka čaša vina otvara mi novi svijet, rečenica je kojom se kao Bakhov sin i predstavljam. Čaša bližnjega moga uvodi me u njegov svijet, kao što se nadam da i moja njega uvodi u moj. Tu grijeha ne može biti jer naši svjetovi postaju sve veći, a nikome se ne smanjuju. Štete jednostavno nema.

Možda su deveti i deseti grijeh pravi. Prilagođene su to zapovijedi koje govore „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi” te „Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga”.  Služiti u zemaljskom smislu bilo kome je grijeh. Nas koji služimo i onoga kojem služimo. Ali služiti vinu ne može biti loše ako se poštuje načelo „meden agan” kako su mudri Grci upozoravali: Ničega previše! I nije dobro spominjati uzalud ime Gospodnje, ali ni ime ljudsko, ni ime vinsko. Uzalud ga niti ne spominjemo. Čak i kad ga ne mislimo hvaliti, izbjegavamo ga spominjati. A ako ćemo o njemu lijepo pričati, zašto ga ne bi spominjali.  

I za kraj, sedam preostalih Božjih zapovijedi, koje među grijehovima nismo spominjali, prevedenih u vinski svijet:

„Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!” Slušam to bez pogovora.  Nemam drugih uz vino. Priznajem, popijem ponekad pivu, najčešće da utažim žeđ kad fizički radim. Ali kad pijem iz duhovnih, a ne fizioloških razloga, samo sam vinu vjeran. Osim što ponekad, da budem iskren na ovoj vinskoj ispovijedi, nakon puno vina popijem (opet) pivu. Da lužina smiri kiselinu. 

„Sjeti se da svetkuješ dan subotnji!” Svetkujem dan koji mogu. Svaki baš ne mogu, ali onaj na koji se prepustim svetkovanju vina, prepuštam se potpuno. Uživam u tom danu, prisjećam se prijašnjeg i jedva čekam sljedeći. „Dan koji je najviše izgubljen jest onaj u kojem se nismo smijali”, rekao je Nicolas Sebastien Roch Chamfort,  francuski književnik iz druge polovice 18. stoljeća koji je umro 13. aprila, baš na dan kad pišem ove retke. Pa da ga parafraziram: Dan koji je najviše izgubljen jest onaj u kojem nismo popili čašu vina. 

„Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!„ Poštujem, posebno oca koji me uveo u vinski svijet i zato mi je, valjda, dobro na zemlji na kojoj želim dugo živjeti da probam što više vina koja treba probati. 

„Ne sagriješi bludno!" - Vidi gornji odlomak koji počinje riječima: One koji su se nasmijali na spomen plodnosti...

„Ne ukradi!" Ne pada mi napamet ukrasti vino.Možda će oholo zazvučati, ali sam mi je Bog dao priliku da dobijem gotovo svako vino koje poželim. Nisam gramziv pa ih ne tražim, ali čini se da se na meni jako dobro vidi kad mi se neko vino dopadne pa mi ga sami daju. Bog mi je tako pružio priliku da besplatno istražujem i pronalazim, među ostalim, dobra vina koja ne koštaju puno. Ta iskustva radosno dijelim s drugima i tako se, nadam se, barem malo odužim. 

„Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!" E, to je najvažnija zapovijed. Ne slaži bližnjem svome da je neko vino loše kako bi ga uvjerio da ga ne pije i da tebi više ostane. Što će tebi više, ako nećeš doživljaj tog vina imati s kime podijeliti. Ne slaži mu ni da je vino dobro, ako nije. To je doista zlo i gotovo da se može reći kako je protivno najkraćoj Božjoj zapovijedi: Ne ubij. Sreća je da se vino ne može ubiti. Nakon što se popije, vino koje to zaslužuje živi vječno.

U nama, draga Bakhova djeco s one strane Dunava, U našim uspomenama. Kao što će živjeti u mojim uspomenama i ova prekrasna Graševina Premium 2010. Jasne Antunović iz Dalja čije zadnje kapi istačem dovršavajući ovu priču. Na posljednjem ocjenjivanju za Vinske zvijezde, na koje dolaze vina s polica hrvatskih prodavaonica, dodijelili smo joj više od 92 boda i proglasili ga vinom mjeseca marta (http://vinskezvijezde.blogspot.com). To je, eto, još jedno vino s ove obale Dunava kojim kao da vas provociram, vinska braćo. U prošlom je blogu bila Baranja, sad je Dalj. I provociram vas, jer vam zavidim. Blizu vam je to Podunavlje, bliže nego meni.