Sorte vina kao superjunaci i obratno

Živio sam u Samoboru u čijoj su se dvorani filmovi prikazivali dva do tri tjedna prije nego u Zagrebu, kao proba, da se vidi koliko je publika zainteresirana za pojedini film. I na tom prvom Supermanu dvorana je bila krcata. Mi smo bili klinci željni šarenih bombona koje smo i dobili u tom filmu s nama nepoznatim Christopherom Reevom u glavnoj ulozi.

Nije nas očarao u dvostrukoj ulozi smušenog novinara Clarka Kenta i svemogućeg Supermana. Nije nas očarala ni glavna glumica, poprilično neugledna Margot Kidder koja je igrala njegovu ljubav Lois Lane. Očarala nas je iluzija da čovjek leti. Iako baš više nismo bili jako mali, a ti specijalni efekti danas su poprilično djetinjasti, znali smo se poigrati uzdižući ruke u zrak kao da letimo. Poput Supermana. Čovjeka koji je, ako se sjećate, uspio i planet Zemlju natjerati da se zavrti u krivom smjeru kako bi vratio vrijeme i spriječio smrt svoje simpatije Lois Lane. Koju godinu potom meni je Zemlju u krivom smjeru zavrtio i chardonnay.

Radili smo stari i ja doma fino, lagano, nadasve prirodno vino za duga druženja. Kupovali grožđe na Plešivici kod prijatelja vinogradara koji su trsove naslijedili od očeva i djedova. Bile su to mješavine bijelih sorata među kojima je bilo i rajnskog rizlinga i graševine, pa zelenog silvanca, žutog plaveca (koji nema veze s plavcem malim, bijela je sorta), pokoji trs stolnog grožđa plemenke, ali i neuburgera, crvenog veltlinca... Dominirao je austrijsko-njemački, odnosno miteleuropski sortiment, a našlo se i bijelog pinota. Još smo ga zvali burgundac i mislili da između njega i chardonnaya nema razlike.

Kako raditi u podrumu, učili smo ponovno od prijatelja, mahom članova Kluba prijatelja dobrog vina. To društvo upravo slavi 30 godina postojanja i prvo je naše vinogradarsko-vinarsko udruženje. Mislim čak i na području bivše države. Primali su profesionalce, amatere i one koji u vinu samo uživaju. Tako smo savjete dobivali i od Zvonimira Tomca, primjerice, koji je danas sa sinom Tomislavom te suprugom Pavicom i snahom Martinom stigao na vrh, ne samo hrvatski, nego vinski općenito.

Da završimo s uvodom, vinska braćo s one strane Dunava: u tom smo društvu, koje i danas na formalne i neformalne degustacije donosi vina iz cijelog svijeta, upoznali čudo iz Francuske, a ubrzo potom i iz Kalifornije. Upoznali smo chardonnay.

Naučili su nas kako je to posebna sorta i Zemlja je stala, pa krenula polako unatrag. Puno, vino čvrste kičme i s podosta mesa oko nje bilo je sasvim drugačije od našeg. Gustoćom je podsjećalo na domaća bijela dalmatinska vina iz tog vremena, ali finoćom na šarene bombone iz trgovina u Trstu i Grazu. Bio je to Superman, leteći čovjek s još desetak nadljudskih osobina. Junak s drugog planeta.

No, kao što se brzo ugasila opsesija Supermanom, pa upoznavali smo zapadni svijet i gledali filmove sa sve boljim specijalnim efektima, tako je spalo i oduševljenje chardonnayom. Shvatili smo podrugljivu englesko-američku dosjetku ABC, odnosno Anything But Chardonnay - bilo što osim chardonnaya. Svi su ga radili i iz većine velikih vinarija stizalo je slično vino pa je postalo dosadno. Kao i Superman u trećem i četvrtom nastavku. Više ga ni neki novi klinci nisu voljeli. Ali chardonnay se svako malo zdigne iz pepela. Tri ili četiri puta godišnje naletim na poneki koji iznova oduševi. Ove godine takva su bila dva polusuha s ove obale Dunava: vrhunski chardonnay iz Belja berbe 2012. te Chardonnay Premium Sur lie 2011 Jasne Antunović iz Dalja.

Crni pinot nije Vitez tame, nije ni Maskirani križar, što su opisni nadimci Batmana, ali podsjeća na tog čovjeka šišmiša koji nema supermoći pa koristi gotovo ljudsku snagu i nadmoćnu inteligenciju. Kao što ineligentni ljudi stvaraju probleme onima oko njih, i crni pinot puno traži od vinogradara i vinara. Tek kad ljudi ispune sve njegove zahtjeve, postaje superjunak nedodirljiv suparnicima ma kako oni snažni, inteligentni ili nepredvidivi bili.

Ni Pingvin, ni Dvolični, ni Ledeni, ni Joker ne mogu ništa Batmanu kad je u punoj formi kao što se ni cabernet sauvignon, ni merlot, ni syrah, ni malbec u svojim najboljim izdanjima ne mogu približiti velikim crnim pinotima iz Burgundije, Alsacea, Njemačke, Novog Zelanda ili ponekih podruma prekrasne Plešivice.

Ne može ništa Batmanu, filmskom i vinskom, ni žena mačka, mazna Michelle Pfeiffer u filmu „Batman se vraća". Ali ona je, s Batmanom ili sama, u filmu koji se zove „Žena mačka" i glumi je prekrasna Halle Berry, poput najboljih frankovki. Onih iz Burgenlanda, naravno, gdje ta sorta postiže vrhunac. Privlačna je na prvi pogled, još je ljepšeg mirisa, a obline u čaši su savršene poput smiješka obiju glumica ispod maski koje im zaokružuju oči.

Teško je zamisliti neke druge glumice u toj ulozi, ali frankovka vrijedna divljenja može se pronaći i u drugim „scenarijima", odnosno regijama. Ne mogu zaboraviti berbu 2011. mađarske vinarije Vylyan iz Villanyja koji mi, a mislim i vi, zovemo Vilanj. Kušali smo je nedavno, napunjenu samo za nas, i svi poželjeli kupiti. Na tržište će uskoro, a bez markice je ne prodaju. Zato će bit razlog za skorašnji ponovni posjet Mađarskoj, kao što je Halle Berry bila razlog da više puta pogledam „Ženu mačku".

Zbog nje sam gledao i „X-mena", pa zapamtio Hugha Jackmana koji me u ulozi Wolverinea podsjeća na rajnski rizling. To je još jedna nesavršena sorta koja se u svojim najboljim izdanjima pamti po savršenim vinima. Puno se toga mora poklopiti da bi nastalo veliko vino od grožđa koje nam je 1775. dalo prvu kasnu berbu, a poslije i sve ostale predikate. Sorta je to u kojoj je i miris benzina dobrodošao. Sorta je to u kojoj kvaliteta ovisi ponajprije o količini i finoći kiselina, a najmanje je važan udio alkohola. Pio sam genijalne Njemačke rizlnge sa šest ili sedam posto alkohola. I

nisu bili jako slatki. Ali zbog svojih kiselina, među ostalim, su i dugovječni gotovo poput Wolverinea koji je u dječačkoj dobi, kažu, bio 1840. godine. Tako starih rizlinga ipak nema. Da ima, bio bi rizling valjda savršena sorta. Ovako nije. Uostalom, savršen nije ni Wolverine Jackman, kojem već prezime podsjeća na nekog superjunaka, a može se s engleskog prevesti kao čovjek-utikač, čovjek-dizalica ili jednostavno mužjak.

Mužjak, prenapuhan, karikiran i zelen je i Hulk kojeg mogu usporediti s plavcem malim. Ta stripovsko-filmska verzija dr. Jekyllea i mr. Hydea prikazuje mutirajuće čudovište koje ne može kontrolirati svoju snagu kao što ne može ni plavac. Često pobjegne vinogradarima pa ga poberu prekasno.

Kad se i obuzda pa zatvori u bačvu, zna pobjeći i nedovoljno vještim podrumarima. Rezultat jednog od ta dva bijega obično je gusta tekućina pekmezastog okusa koju gotovo možemo gristi. No u njemu je dobro srce, kao i u Hulkovu alter egu, povučenom i sramežljivom fizičaru Bruceu Banneru. I zato, kad naletimo na trenutak u kojem je plavac dobrodušan i naivan, kakav zna biti i strašni Hulk, pamtimo ih. I trebamo hvatati te trenutke. A što ih je teže uhvatiti, više ćemo u njima uživati.

Nisu superjunaci uvijek sami. Svaki od njih, u svakom filmu, ima društvo, prijatelja, suborca ili supatnika koji može biti i dojmljiviji od samog junaka. Takvu je, kratku ali nezaboravnu, ulogu odigrao Marlon Brando u prvom „Supermanu". Takvu ulogu u bordoškim vinima ima cabernet franc. Sorta koja zaslužuje Oskara za najbolju sporednu ulogu.

Hoćeš s desne ili lijeve obale, hoćeš vino u kojem dominira merlot, ili ono u kojem je najviše cabernet sauvignona, franc je začin. On je, sa sauvignonom bijelim i roditelj cabernet sauvignonu, a vina kojima je „posoljen” izdiže iznad ostalih u kojima ga nema. I zato je superjunak. Pa makar sporedni.

I ovo, vinska braćo s one strane Dunava, pišem uživajući u svom najdražem bijelom superjunaku, sa zelenkastim odsjajem, rajnskom rizlingu. Stiže iz Svetog Ivana Zeline. Poprilično jako, 13,6 posto, ali ugodno „uglazbljeno” vino djelo je Željka Kosa iz jedne od tri zelinske vinske obitelji s istim prezimenom. Na polici je prepoznatljivo po toj crnoj ptici koja na etiketi ne kljuca grožđe, nego krade slovo „N” iz imena sorte. Pa, uzdravlje...