Sevnica, Slovenija

Dobivši poziv da učestvujem na vinskom ocenjivanju u Sevnicama u Sloveniji, na trećem po redu vinskom natječaju za najbolju modru frankinju (frankovku, Blaufrankisch, Blue Frankonian, Lemberger, kako vam drago) prihvatila sam sa zadovoljstvom jer sam znala da ću naučiti tako puno o ovoj sorti. A bila je to i šansa da uporedim ono što sam do sad degustirala, najviše u Srbiji, sa onim što se proizvodi u Austriji, Mađarskoj, Sloveniji, Nemačkoj. Sorta modra frankinja je u Sloveniji raširena u vinskim regionima Podravje i Posavje, i u pet vinskih vinogorja: Štajerska Slovenija, Prekomurje, Bizeljsko-Sremiški okoliš, Dolenjska i Bela krajina.

Stigla nam je i berba 2013. I to uveliko.

Mislim da su ponegde sa šardoneom krenuli još sredinom avgusta. Grožđe vrlo dobro, ponegde odlično, ali niko ne reče izuzetno. Neki nisu imali sreće jer ih je „onaj inženjer odozgo” potkačio gradom uoči branja i uzeo im ovu, a i sledeću godinu.

Da li su sorte koje mi danas gledamo slične onima koji su naši predaci gledali? Naravno da nijesu. Da li su današnje sorte sačuvale, i u kolikoj mjeri, osobine svojih predaka? Iz navedenog u orethodnim tekstovima može se zaključiti da u backgroundu svih sorti postoji koncentrisana višemilenijumska evolucija, slobodno ukrštanje u prirodi i dugotrajni proces odabiranja od strane čovjeka. Priznaćete da je i dijelom filosofsko promišljanje pitanje tipa: da li su sorte koje mi danas gledamo slične onima koji su naši predaci gledali? Naravno da nijesu.

Ako izgubi od Srbije na Marakani 6. septembra i ne plasira se na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, hrvatski nogometni selektor Igor Štimac sigurno će dobiti otkaz , ali ne treba strahovati da će dugo biti nezaposlen. Njegova obitelj ima prekrasne vinograde kraj Ušća Neretve u more, na položaju Raba-Komarna, 60 kilometara zapadno od Dubrovnika. Posao je 2007. započeo otac Vlado, a uključili su se sinovi Igor, Damir i Mihovil. Danas imaju 22 hektara plavca malog (60 posto), pošipa, crljenka, chardonnaya i tempranilla.

Bolje da nestane sela nego običaja, draga mi je poslovica po kojoj se ponašam svaki put kad se vraćam s vinskih putovanja hrvatskom obalom pa navratim, nenajavljeno, na čašu pjenušca kod obitelji Tomac. Taj put preko Plešivice, vinskog brda između Tomčeva Jastrebarskog i mog Samobora, nekoliko kilometara je kraći nego preko Zagreba, ali obično i nekoliko sati dulji. Tako je bilo sad, na povratku iz Istre. Pazili smo da kod Tomca dođemo oko 20 sati, kad se obitelj vrati iz vinograda.