Mnogo ljudi mnogo ćudi jedan teran
- Tekst Bakhov sin
- Objavljeno u Blog
-
Ne znam koliko hektara vinograda ima Srbija, ali siguran sam da ukupna površina nije ni blizu 30.467 hektara. A na toliko je hektara, Bakhova djeco s one strane Dunava, u Istri 1880. godine rastao teran. Čak 90 posto svih vinograda bilo je zasađeno tom jedinstvenom lokalnom sortom koja uspijeva na teritoriju tri države, a Slovenija i Hrvatska su se oko njega uspjele i posvađati. I to ne 1880. kad ga je bilo gotovo 50 posto više nego što je danas ukupno vinograda u cijeloj Hrvatskoj, nego sad, kad ga je u hrvatskom dijelu Istre 255 hektara. Pa to nije ni jedna poštena vinarija.
Bakhov sin
U slovenskoj Istri, odnosno na Krasu, vjerojatno ga je i puno manje. Slovenci čak i tvrde da kod njih terana nema, nego da uzgajaju refošk koji samo zovu teran i to su ime i zaštitili u Europskoj uniji pa vinari hrvatske Istre od berbe 2013. svoj teran ne smiju prodavati kao teran. Zajedničko istraživanje ljubljanskog i zagrebačkog agronomskog fakulteta, te Poljoprivrednog instituta u Poreču, dokazalo je da su teran i refošk dvije različite sorte i da u Sloveniji, kao i u Hrvatskoj, raste uglavnom teran pa danas imamo jedinstvenu zaštitu imena sorte. Uskoro valjda možemo očekivati da netko zaštiti chardonnay, merlot, sauvignon blanc, malbec...
Zašto ovakav uvod, vinska braćo s one strane Dunava? Zato što je problem s teranom natjerao istarske vinare da se ujedine u borbi za njegovo ime, ali i u nastojanju da naprave što bolja vina. Organizirali su veliku konferenciju o teranu u Zagrebu na koju je uz njih 46 došlo i stotinjak drugih ljudi iz vinskog svijeta. Isprva se opširno pričalo o izbacivanju hrvatskih terana s polica slovenskih prodavaonica, potom najavljivala tužba protiv Europske komisije, jer se sa Slovencima (ipak ih nitko nije nazvao Zlovenci), više nemamo što tužiti. Ali bila je i ideja da prestanemo kupovati njihova vina. Razum je pobijedio pa se s riječi prešlo na vina. I uživalo.
Bruno Trapan
Troje znanih hrvatskih sommeliera, Daniela Kramarić, Sandi Paris i Darko Baretić, predstavljali su svježe i zrele terane. Veselo su konstatirali kako je svako vino drugačije, ali u svakome se prepoznaje taj istarski divljak izraženih kiselina i prekrasnih voćnih aroma i preporučivali jela uz koja ga treba služiti. U taj fantastični trio, organizatori su, samo oni znaju zašto, upleli i mene. I ja sam dobio četiri terana za predstaviti. Ni tad nisam znao, a ne znam ni sad, bih li više hvalio Fakinovu, Kozlovićevu i Tomazovu 2013. ili Coronicinu 2012. pa sam hvalio sve podjednako, ali više nego o vinima, govorio sam o ljudima. O ljudima kojima bi proizvođači terana trebali prodati to vino koje je poprilično teško za razumjeti. I podijelio sam te ljude na tri grupe s po dva tipa.
Mladen Roxanich
Neznalice i sveznalice su u prvoj grupi, a zajedničko im je da i jedni i drugi o vinu ne znaju ništa. Neznalice su oni koji piju jer to red. Pije se na svadbama, pije se u birtiji, pa se pije i doma. Svejedno im je što piju, čak i piju li pivo ili vino, a kamoli koje vino. Ali piju. I njima se ne treba obraćati. Kad drugi počnu piti terane i oni će ih piti. Vino im nije pretjerano važno, ali može se reći da ga vole.
Sveznalice su, pak, neznalice na kompliciranijoj razini. To su oni koji znaju sve o nogometu, autima, seksu, naravno i o vinu. To su oni koji kažu da ne piju bijela vina jer su im kisela, a olako će reći kako se neki veliki vinar pokvario.
„Pio sam neko njegovo vino i to nije ona graševina kakva je bila”, govorit će samouvjereno ne shvaćajući da su pili neko vino i da je normalno da to nije ona graševina kakva je bila. To uopće nije graševina nego sivi pinot ili chardonnay, ali sve-znalicama je to sve-jedno. Ni njima ne treba pričati o teranu, oni ga i tako nikad neće s veseljem piti.
U drugoj grupi su ignoranti i hiromanti. Njih povezuje rima, inače nemaju ništa zajedničko. Štoviše ignorant je blizak prvoj grupi jer njemu doista ne treba pričati o vinu.
Ignoranti o vinu znaju malo ili ništa, što nije grijeh, ali ne žele ni učiti.
„Nemojte mi pričati. Moj kum radi najbolje vino. Ništa ne mulja, nema tu kemije. On stavi šećera i vode i to je to”, tipične su riječi vinskog ignoranta.
Klaudio Tomaz
To su definitivno ljudi kojima ne treba nuditi posebno vino poput terana. Proizvođač će uložiti puno truda, a njima vino ionako nikad neće biti tako dobro kao što im je dobro kumovo. I poslije će godinama pljuvati po njemu. A posebno se ne smije spominjati zečja krv, što je čest opis boje terana. To će ignorantima samo biti novi razlog za ruganje.
Hiromant je sasvim nešto drugo. Pravi hiromanti budućnost čitaju iz dlana, a vinski hiromanti iz čaše vina čitaju i prošlost i sadašnjost i budućnost. Filozofiraju o vinu, narodski bi rekli. Vole vino. Vole i pričati o njemu. Odlična su publika za vino, vinarima možda najbolja, ako imaju dovoljno strpljenja za razgovor s njima.Vole prepoznavati terroir, tehnologije, vole ocijenjivati stanje vina, u kakvoj je kondiciji, vole predviđati koliko će godina kvaliteta rasti, vole... Vole sve vezano uz vino. Uza svako vino. I probat će shvatiti teran, vjerojatno će se i praviti da ga razumiju. Među njima će se mnogi pronaći.
Treću skupinu čine disidenti i pacijenti. Disidenti misle drukčije, protive se pravilima. Oni su prava publika za teran jer je teran drukčije vino. Oni misle svojom glavom pa im treba pristupati pažljivo. Ne smije se biti nametljiv, nego lukav. Treba ih uvjeriti da su već sami shvatili koliko dobra vina teran može dati.
A pacijenti? Pacijent sam ja. I neki od vas, Bakhova djeco s one strane Dunava. Pacijent poput mene u ponedjeljak razmišlja što bi u nedjelju pio pa po tome planira i hranu za ručak. Pacijent poput mene ne pije kad je loše volje jer misli, ma što misli, zna da vino zaslužuje samo najbolje. Najbolje trenutke i ljude u najboljem stanju. Pacijenti poput mene su prava publika za svako vino. Kad su dobro raspoloženi podjednako ga vole piti i pričati o njemu. A kad nisu, opet isto. Podjednako šute i trpe žeđ.
Nisam, vinska braćo s one strane Dunava, bio dobro raspoložen nakon prvog dijela konferencije o teranu, nakon priča o prekrasnoj prošlosti sorte, ali i mučnoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti njezina imena. Oraspoložila su me vina. Stvarno je svaki drukčiji, a svi su prepoznatljivi. I lako se sprijatelje s hranom, posebno ovom jesensko-zimskom, masnijom, koju prati i kiseli kupus. I zato teran mora ostati teran, a ne smije postati isteran. U zdravlje!
