Vina stare nekako ljudski

Netko stari ljepše. Brojne vinske sestre, pa i neka braća, čije su seksualne sklonosti sad u modi, reći će da je Sean Connery podjednako šarmantan danas, odnosno bio prije nekoliko godina kao otac Indiane Jonesa, kao što je bio prije nekoliko desetljeća kad je glumio Jamesa Bonda. Podsjeća na divni Rajnski rizling kasne berbe 2007. Ivana Enjingija, vino koje kao da je balzamiralo raskoš mirisa i okusa u kojima se i dalje naslućuje svježina, a obogaćeno je sekundarnim aromama zrelog voća i meda te nježnim tercijarnim petrolejom. Promijenila mu se samo boja. Postalo je zlatno, a slično je i s Conneryjem. On je postao srebrn. Barem njegova kosa. 

Ivan Enjingij

Sam se ne mogu pohvaliti da starim poput dobrih rizlinga, graševina, crnih pinota ili clareta, odnosno bordoških mješavina. Oksidirao sam. Zglobovi su zahrđali. Na naplatu je došlo mladalačko ludovanje po planinama, rijekama i morima, spavanje vani na nula stupnjeva i sve ono što nosi muško društvo, ali ne onakvo kakvo je danas moderno. Družio sam se dosta i sa ženama, koliko mi je tad trebalo, a danas bih volio da je toga bilo više. Noći provedene u njihovu društvu pod poplunima, tamo gdje nije bilo puno vremena za san, sigurno ne bi izazivale reumu za kakvu su odgovorne hladne noći prospavane pod vedrim nebom.

Ma sjetio sam se starosti, vinska braćo s one strane Dunava, jer već deset dana nosim naočale. Prvi put u životu. Vid se zamutio kao što se, zbog taloga, zamuti i staro vino. No taj vinski talog, kakav imaju odležani chablisi pa i fini naši chardonnayi odležani na kvascima, slegne se, a pažljivim istakanjem ili dekantiranjem i izbjegne. Ne treba, dakle, kemija, vinu dovoljno pomaže fizika. Pa i meni, ali ne taloženje nego puno kompliciraniji dio fizike koji se zove optika. Kažu da se kratkovidnima dioptrija u najboljim godinama, a to su one oko pedesete, počinje smanjivati. Meni su je tek sad otkrili, znači li to da će moje najbolje godine tek stići?

Giorgio Clai

Na to pitanje nisam dobio odgovor, kao ni na ono može li mi razbistriti vid kristalno bistro vino poput mirisne graševine 2013. Iločkih podruma  ili pjenušca Extra brut koji od chardonnaya, plavine i malvazije radi istarski vinski čarobnjak Giorgio Clai. Ta vinska terapija možda neće pridonijeti boljem vidu, ali može, barem zakratko, razbistriti um. I tu sve više podsjećam na staro octikavo vino. Nekad sam prvi reagirao na bilo čiju glupost i vicom nasmijao društvo, danas kasnim. Sve mi se više čini da spadam u one koji se zadnji smiju. Takvi se ne smiju najslađe, kako kaže ona izmišljena poslovica. Takvi jednostavno sporije kopčaju. I kao octikava vina su, odlaze „na kvasinu”. Pomaže u liječenju te bolesti čaša Korakova crnog pinota, pomažu i dvije-tri. Ne zato što sam nakon njih pametniji, nego mi postaje manje važno. Vino čije se suze sporo slijevaju niz stijenke čaše usporava i čovjeka pa više nije važno brzo reagirati.

Korakov Crni pinot

Važnije je dugo uživati. Kao u Ivan Dolcu 2003., legendarnom plavcu s Hvara koji je 2006., kad je bio na kraju puberteta, osvojio Gran Menzione, najveće priznanje onog bolesno velikog sajma u Veroni. U godinama pune zrelosti, otprilike do 2011. ili 2012., pružao nam je puno užitaka, a sad je malo umoran, no još s dovoljno snage da se s njime provede ugodno zimsko poslijepodne. I da se mladim ljudima,  koji misle kako nama starijima vrijeme sve brže teče, pokaže da se varaju. Vremena imamo sve više, Bakhova djeco s one strane Dunava, jer sporije živimo i ne trošimo energiju uzalud. Kao u vicu o mladom i starom biku koji s brda gledaju stado krava u dolini.

- Sjurimo se i sredimo svaki po jednu – predloži mladi bik.
- Ne, prijatelju. Spustimo se u dolinu polako i sredimo ih sve – odgovori stari. 

Eto i ja postajem star, a po horoskopu sam bik. I spuštam se u podrume polako, kako bih sačuvao dovoljno snage da sredim sve. Butelje, ne krave.