Šta Srbija može da nauči od Guerile?

Vizija pretvorena u stvarnost, Zmagoslav Petrič Vizija pretvorena u stvarnost, Zmagoslav Petrič

Od vinograda i autohtonih sorti do arhitekture, turizma i marketinga – kako se gradi vinarija koja ne prodaje samo vino već i sopstveni identitet.

Srpsko vinarstvo danas ima mnogo manje problema sa kvalitetom nego pre petnaest ili dvadeset godina. Moderne vinarije, dobra oprema, školovani enolozi i ozbiljniji rad u vinogradima doneli su vina koja bez kompleksa mogu da stanu uz ona iz poznatijih vinskih zemalja.

Ali upravo tu počinje sledeći, možda i teži deo posla. Jer, dobro vino danas pravi mnogo ljudi. Kako napraviti vinariju koju će neko zapamtiti? Kako postići da vinograd, vino, arhitektura, način na koji dočekujete gosta i priča koju pričate budu delovi iste celine?

Odgovore na neka od tih pitanja zanimljivo je potražiti nedaleko od Srbije, u Vipavskoj dolini.

Slovenačka Guerila nije zanimljiva zato što predstavlja model koji bi srpske vinarije trebalo da kopiraju. Naprotiv. Zanimljiva je zato što je pronašla sopstveni model.

Prvo vinograd, pa sve ostalo

Zmago Petrič potiče iz vinogradarske porodice, a kada je počeo da razvija Guerilu, jedno pitanje ga je posebno zaokupljalo.

– Posetio sam mnoge vinarije u različitim zemljama i uvek sam se pitao šta bismo mogli da uradimo da naša vina budu prepoznatljiva.

klet guerila (101)
Među najatraktivnijim destinacijama vinskog turizma u Sloveniji, vinarija Guerila u Vipavskoj dolini

Odgovor nije potražio samo u podrumu.

Vinogradi Guerile nalaze se na terasastim padinama Planine iznad Ajdovščine, uglavnom između 300 i 400 metara nadmorske visine, na siromašnom flišnom zemljištu. Važan deo identiteta od početka su i sorte koje pripadaju Vipavskoj dolini, pre svega zelen i pinela, u kojima je Petrič video nešto više od lokalne zanimljivosti.

– Želja je bila da proizvodimo vina sa karakterom i prepoznatljivošću. Vizija je bila da zasadimo između 15 i 20 hektara vinograda i da se na tržištu pre svega predstavimo autohtonim sortama, kako bismo ih učinili prepoznatljivim u Sloveniji, ali i u svetu.

Danas kaže da je upravo odluka da posadi autohtone sorte bila jedna od najboljih koje je doneo.

Tu se nameće prva paralela sa Srbijom, gde postoji veoma dobar šardone, veoma dobar kaberne, merlo, sovinjon – ali vina od tih sorti proizvodi praktično čitav svet. Na drugoj strani, prokupac ne. Kao ni tamjaniku, bagrinu, moravu ili probus.

Naravno, lokalna sorta sama po sebi nije garancija kvaliteta ni komercijalnog uspeha. Ali daje ono što je na sve uniformnijem međunarodnom tržištu teško kupiti – različitost.

Održivost koja nije nastala u marketingu

Gotovo da danas nema vinske kompanije koja ne govori o prirodi, ekologiji i održivosti. Ali postoji velika razlika između održivosti kao marketinške poruke i održivosti kao načina proizvodnje.

Guerila (38)
Romantika mora da ima ekonomsku računicu, Zmago Petrič

Petrič je organsku proizvodnju započeo 2008. godine, dok se za biodinamički metod odlučio 2014. Danas u Guerili koriste sopstveni kompost, seju biljke za zeleno đubrenje i primenjuju biodinamičke preparate sa ciljem očuvanja života u zemljištu i povećanja humusa.

To ne znači da bi srpske vinarije trebalo masovno da postanu biodinamičke. Važnija lekcija je jednostavnija: ako održivost treba da bude deo identiteta vinarije, ona mora postojati u vinogradu mnogo pre nego što se ta reč pojavi na sajtu ili etiketi.

Ali, Zmagovo iskustvo, otkriva i manje romantičnu stranu vinske priče. Na pitanje šta bi danas uradio drugačije odgovara iznenađujuće pragmatično:

– Kada bih ponovo počeo svoju vinsku priču, ne bih sadio vinograde na tako strmim terasastim padinama. Lokacije su odlične za proizvodnju veoma kvalitetnih vina, ali to nije dovoljno cenjeno na tržištu!

Možda je upravo to jedna od najzanimljivijih lekcija Guerile. U vinskom svetu mnogo se govori o velikim položajima, ekspoziciji, siromašnom zemljištu, starim čokotima i ručnom radu. Mnogo ređe o tome ko će sve to da plati. Vinograd na strmoj padini može dati izuzetno grožđe, ali zahteva više rada, vremena i novca. Ako tržište tu razliku nije spremno da plati kroz cenu boce, najbolji terroir lako postaje težak poslovni model. Romantika vinograda, dakle, mora imati i ekonomsku računicu.

Vinarija nije samo fabrika vina

Kada se stigne na Planinu iznad Ajdovščine, jedna stvar postaje jasna pre nego što se proba prvo vino: Guerila je veoma pažljivo razmišljala o prostoru.

Guerila 2026 (85)
Vinarija mora da živi svoju priču, Martin Gruzovin

Proizvodnja, degustacioni prostori, wine bar, kuhinja, terase i smeštaj deo su iste celine. Ali važnije od spiska sadržaja jeste njihova povezanost sa pejzažom. Pogled na Vipavsku dolinu nije dekoracija dodata vinariji. On je deo iskustva.

Tu postoji zanimljiva paralela sa Srbijom, gde je poslednjih godina izgrađeno mnogo novih vinarija i degustacionih sala. Dobra vinska arhitektura, međutim, ne mora da znači spektakularnu i skupu zgradu. Stari podrum, obnovljena seoska kuća ili jednostavan savremeni objekat mogu imati snažniji identitet od arhitektonskog spektakla koji nema nikakve veze sa mestom. U najboljem slučaju, vinarija je arhitektonski nastavak vinske priče. 

Vinski turista više ne dolazi samo zbog vina

Isto važi i za vinski turizam.

– Dobro vino gost može da popije u restoranu ili kupi u vinoteci. Kada odluči da dođe u vinariju, želi da razume mesto iz kojeg vino dolazi – kaže direktor Guerile Martin Gruzovin. – Degustacija je nekoliko čaša vina i objašnjenje sorti, berbe i vinifikacije. Iskustvo počinje kada gost iza tih vina upozna ljude, vinograde, pejzaž, hranu, kulturu i način života.

U Guerili gost prolazi kroz vinograde, upoznaje način na koji se oni obrađuju, obilazi podrum i tek zatim za stolom proba vina. Sadržaj čaše tako dobija kontekst. Ali, Gruzovin upozorava i na drugu krajnost.

– Gostoprimstvo mora ostati iskreno. Vinski turizam ponekad postaje previše režiran, gotovo kao predstava. Ljudi danas mnogo više cene osećaj da su na trenutak postali deo stvarnog života vinarije.

Guerila 2026 (68)
Prepoznatljiva vina s karakterom i u skladu s prirodom, Pinela biodinamičke vinarije Guerila

Srbija za takav turizam ima odlične preduslove: vinograde, gastronomiju, pejzaže, istoriju i lokalne priče. Ali posedovati turistički potencijal i biti vinska destinacija nisu ista stvar.

Najbolji test uspeha možda je upravo onaj koji predlaže Gruzovin:

– Najbolje iskustvo nije nužno ono koje je najskuplje ili najspektakularnije. To je ono nakon kojeg gost, kada nekoliko meseci kasnije negde otvori našu Pinelu ili Zelen, ne pomisli samo na vino, već se seti Vipavske doline, vinograda, ljudi i trenutka koji je ovde doživeo.

Marketing počinje mnogo pre etikete

Guerila ima gotovo idealan marketinški materijal: neobično ime, prepoznatljive etikete, biodinamiku, autohtone sorte, atraktivnu vinariju i Vipavsku dolinu.

Čak je i ime deo priče. Smislila ga je Zmagova supruga.

– Gerila je način borbe. I poljoprivrednik mora da se bori – da kupi zemlju, proizvodi, prodaje i preživi – objašnjava Petrič.

Ali dobro ime još nije brend.

– Mislim da danas dobro vino više nije dovoljno – kaže Gruzovin. – Ono je osnova bez koje ne možete ništa, ali na tržištu postoji toliko dobrih vina, lepih etiketa i impresivnih podruma da to samo po sebi više ne stvara identitet.

Presudna je, kaže, bila doslednost. Vina, lokalne sorte, biodinamika, Vipavska dolina i vizuelni identitet govore istu priču.

– Vinarija mora da ima svoju priču, ali pre svega mora tu priču zaista da živi. Potrošač vrlo brzo oseti razliku između autentičnosti i marketinga koji je napravljen za njega.

Guerila 2026 (96)
Zajedno na istom putu, Martin Gruzovin i Zmagoslav Petrič

Pritom se i Guerila menja.

– Danas smo možda čak manje „glasni“ nego nekada. Tražimo više elegancije, ravnoteže i preciznosti – kako u vinima tako i u vizuelnom identitetu.

A Gruzovin možda najbolju definiciju brenda daje rečenicom: 

- Brend ne nastaje kada vi kažete ljudima ko ste. Nastaje onda kada oni sami počnu da vas prepoznaju bez potrebe da im to objašnjavate.

Ne treba kopirati Guerilu

Konačno, prošavši kroz sve ove aspekte brendiranja, bilo bi pogrešno zaključiti da srpskim vinarijama treba više biodinamike, modernističkih podruma ili apartmana iznad vinograda. Kopiranje Guerile bilo bi upravo suprotno onome zbog čega je ona zanimljiva. Njena lekcija je u doslednosti: lokalne sorte moraju dobiti ozbiljan vinograd i vino, održivost mora postojati u proizvodnji, arhitektura treba da ima veze sa mestom, vinski turizam mora ponuditi više od degustacije, a priča o brendu mora biti istinita pre nego što postane marketing.

Pri tome svaka odluka mora imati i ekonomskog smisla – što Petričevo priznanje o strmim vinogradima možda najbolje pokazuje.

Srbija je tokom prethodne dve decenije pokazala da može da napravi dobro, pa i odlično vino. Sledeći korak mogao bi biti teži: napraviti više vinarija koje se ne pamte samo po vinu koje smo popili, već po mestu sa kojeg ono dolazi.

Upravo to je i najvrednijna lekcija Guerile.    |

Foto: Ivana Čutura, arhiva
nazad na vrh